Perunike samohrane majke

Kad god se pohvale

skupim darom ili

vikendom na moru,

sadim perunike

u travi između zgrada

kud svakodnevno prolaze.

Pomislim - sretne su,

nasmiješim se,

tinjajući zatajenom nježnošću

sanjam dane u kojima

ruke zadovoljne miruju

slijedeći ritam suncokreta.

Gutam samohvale,

one ne znaju

da mi je noć prije

želudac svirao uspavanku

štedeći preostali kruh

djeci za doručak.

Niču pitome perunike,

šapuću o suši,

predosjećaju mrazeve,

suosjećaju kad

jesenji oblak šapne zvijezdi:

cipelice su za broj veće.

Tješe me u labirintu

hladnih jutara

s mirisom prženica,

smiješe se između zgrada

dok prkosna sanjam Karibe

i ruke pružene niz tijelo.

Tamara Čapelj

Pročitajte još