Pitam se ponekad - Vanja Parača

Pitam se ponekad

koji su putevi za umjetnike prohodni,

te sušte dželate stvarnosti,

tihe ubice šarenih požuda.

Pitam se kuda ovako ide svaki dan,

iz kliničke smrti izazvane mislima

sve do pustih predjela

koji nemaju receptore za obično.

Svuda sam, a u mjestu stojim,

životima, smrtima i zvijezdama.

Na presjeku razlika, najteže je bitisanje,

lomi, ruši, skrnavi djeliće svojih uzdaha.

Pitam se kome je pakao kuća,

a kome nebo je dom.

Ustala sam iz živih,

jer kosmos samo vrti marionete u krug,

ko je prestao da diše, samo više isijava

zahvalnost i otklon za objašnjavanjem.

Pitam se da li vidimo iste boje,

sušti i nebo koje cvjeta,

noću kad niko ne obraća pažnju,

da li smo svi djeca istog sunca.

Pitam se da li kraj, onako objektivan

biva samo kraj ili novi početak,

mada, subjektivna oštrica

oduvijek mi je bila draža,

tamo postoj uvijek čuva stražu istini.

Vanja Parača

Pročitajte još