Pjesma (o)oktobru - Jovana Stevović

Pjesma (o)oktobru

Okrobarske noći nijesu došle a meni već prolaze,

kako glupo zar ne?

Znam, sve je to u glavi.

Zašto bih skrivala ljubav prema mjesecu koji nosi kiše?

Otrežnjenja...

Skitnje...

Sitnice...

O Bože, koliko mi samo nedostaje!

Čini se nedostižan iako je blizu, znam po mirisu nakvašenih ulica.

Sjećam se, jednog, malog, žutog kišobrana,

koliko mi samo nedostaje onako veseo i nasmijan.

Smijao se mojim šalama.

Zajedno smo dozivali i kišne kapi,

uspjelo nam je.

Samo što bi raširili ruke ka nebu one bi se pojavile.

Mnoge glave bi se skrile ispod kišobrana jureći za taksijem žute boje.

Mi smo se radovali, blesavo se rodiš, valjda.

Kao da smo našli jedno drugo, ne znam.

Ne sjećam se tog dana ali, zato pamtim svaki naredni.

Hm, koliko smo samo oktobara ispratili i dočekali,

kad bi znali.

A kako da znate ako sakrijem tu ljubav!

Ptice su nas pratile željne dodira po krilu.

Njihov let postajao je blizak našem.

Blago njima, one dodiruju i nebo i tlo.

Gdje li im je granica da mi je znati...

Svako od nas ima najdraži mjesec, ako se ne varam?

Mnogo su luckaste te sitnice koje nas vežu za par dana,

a opet, bez njih kao da ne postojimo.

Za mene, oktobar je granica.

Baš mi je po mjeri, ni premalo ni previše.

Kao da smo legli jedno drugom,

kao da smo pali u duboki zagrljaj i ništa nas ne može otrgnuti.

Čak su i kapi kiše postale ljubomorne na takvu ljubav,

vjerujte mi, ne pretjerujem.

Uporno pokušavam opisati koliko ga volim a sve mi se čini nijesam rekla bez dvije rečenice.

Valjda su neke ljubavi zatvoreni krug.

Valjda tako treba da bude...

Uh, veoma sam umorna čekajući ponovni susret.

Ko mi je kriv kad u glavi odigram sve uloge pa scena ostane prazna.

Dani mi prolaze u maštanju a noći u iščekivanju.

Teško je!

Ali, vrijedi te čekati.

Ti, divni mjeseče prepun mirisnih uspomena.

Maslino i pogačo.

Požutjelo lišće i mali, žuti kišobranu.

Mnogo te volim!

Jedva te čekam, požuri!

Jovana Stevović