Predstavljamo – Ibrahim Honđo

Ibrahim Honđo rodjen je 16. Aprila 1948. godine u Jablanici, gdje završava osmogodišnju školu, a onda se po nepisanom pravilu otiskuje u svijet pun nepoznanica i šarenih laža “trbuhom za kruhom”. Honđo je tehničar, ekonomista i novinar. Živio je u nekoliko gradova bivše Jugoslavije. Njegov balkanski put završava u Ljubljani u januaru 1995.godine, a počinje novi u Kanadi. Nakon petnaestak godina selidbi iz grada u grad prije desetak godina nastanio se u Vankuveru gdje živi i stvara.

Honđo je najvećí dio života radio kao novinar, glavni i odgovorni urednik, marketing direktor i properti menadžer. U gradovima gdje je živio i radio, dao je značajan doprinos razvoju  kulture i stvaralaštva.  Organizovao je i učestvovao na brojnim književnim susretima. Učestvovao je u radu književnih konferencija, te na festivalima poezije na Balkanu, Kanadi, Indiji, Gani, Maroku…

Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1971. godine. Do danas mu je objavljeno 30 samostalnih knjiga na srpsko-hrvatskom i engleskom jeziku i dvije zajedničke knjige sa srpskim pjesnikinjama Vesnom Kerečki Šarac i Tatjanom Debeljački. Honđine pjesme su objavljene u preko 40 svjetskih antologija, u mnogim književnim časopisima i novinama, te na radio stanicama.

Neke pjesme su mu prevedene na talijanski, koreanski, slovenački, poljski, španski, mongolski, turkemenski, bahaza (Malezija) i njemački jezik.

Za književni rad dobio je nekoliko priznanja.

 Honđo ima neobjavljenu knjigu pjesama „ Istočno i zapadno od mene”, “Aforizmi i misli“ „Priče iza zavijutka,“ te piše roman “Na rubovima noćnih  mora,“ U pripremi mu je izbor poezije iz do sada objavljenih knjiga pod radnim naslovom „Melodije života”. Izborom obilježava 50 godina od objavljivanja prve knjige.

HAOS

Taj šum što u meni šumi

ta jeka što u meni ječi

ta zvona što u meni zvone

taj prasak što u meni pršti

taj drhtaj što u meni drhti

uznemiruju moje nemire

ta muka što me trga

to trganje što me muči

to šum ječi

to jeka zvoni

to zvona pršte

to prasak drhti

to se nemiri sjedinjuju

to nisu božićni zvuci

već moj smijeh

kako nadvladati taj smijeh

kako srčane čvorove odvezati

kako broditi kad ne znam šta u meni ječi

šta zvoni

šta pršti

šta li drhti

ludilo neko ili prazan ego

ili  se junaci neispričanih priča

sa mnom obračunavaju

ili me prošlost podivljala vuče u provaliju

JEDNOG JUTRA   

Jednog jutra sasvim iznenada

neko će mi saopštiti

da su vode odnijele moju kolijevku

vjetrovi oduvali moj perivoj

kiše saprale moje tragove

jednog jutra neko će mi reći

da su moje uspomene pokrivene bijelim

neko će mi reći

neko treći u meni

da sam izgubio jastvo

jednog jutra

pitaću šta je bilo sa dječacima

i zašto nema njihovih stopa na zvijezdanom nebu

i gdje je nebo

biće to divno jutro ako se probudim