Predstavljamo – Milan Stanišić

VJEKOVI TUMARAJU

SEKUNDAMA

Ona juri uvelo lišće,

sanja često o Tibetu,

spasenju duše

i životu poslije smrti.

Voli boje.

Voli modro.

Traži da joj vjetar

krade međuvrijeme.

Svijet joj je

na dlanu,

u boci,

na staklu.

Vjeruje u besmrtnost.

KOM PLEMENU PRIPADAŠ

Odakle si?

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?

Noć se ućutala,

ponoćni ritam

konači u nama.

Pucketa logorska vatra.

Ubija ljubav kroz nas.

Sasudi smo mraka,

tragičari svih dana,

od početka do sada.

Odakle si?

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?

Ostao sam na ulici,

ućutao se u sitni sat.

Zagledan u jednu tačku

sebi samom nejasan.

Očima duše osjećam

kako se spremaš za san,

mislima te ljubim,

kamenu spoticanja.

Odakle si?

Koji su ljudi tvoji?

Kom plemenu pripadaš?

Kakav je tvoj grad?

DOK POVREMENO VJERUJEM

Vodim se levitacijama

i povremenom vjerom

u dobru stranu svega.

Za levitacije nisam tako

odredio ja,

nego komisija,

i ne neka stručna komisija,

 već običan puk,

svjetina,

i ja sam prihvatio sa osmijehom

da ne mora da bude onako

kako sam čekao,

i oprezan sam u čekanju

boljeg života,

zato što ni ovaj

nije toliko loš.

Kamen je u cipeli,

no daleko

od toga da je strašno,

neka malo i žulja,

samo da

nikad ne budem u komisijama

dok povremeno vjerujem

u pravu stranu svega.

Ta vjera,

to je moja sloboda.

*

Milan Stanišić rođen je u Beogradu 1994, godine, a pjesme piše od 2013. Literarne zapise objavljuje na blogu ´´O trenutku.  u trenucima´´ gdje su kroz prozne i poetske tekstove zastupljeni i drugi, mahom neafirmisani, autori mlađe generacije. Voli rokenrol, i u poeziji i u životu. Vjeruje da čitav kosmos može stati u nekoliko riječi. Ali pravih... Brz način života kojem smo se danas masovno upodobili smatra opterećujućim i suvišnim. Iskreni je optimista, iako ne voli previše da prodaje vedrinu. Sluša Morisija nakon ponoći i muzika ga inspiriše da uzme olovku i papir.