Adnan Pandur (1980) rođeni Mostarac. Ove godine napunio okruglih 40 i (navodno) ušao u ozbiljne godine. Voli da kaže da je još dijete u tijelu odraslog čovjeka, tako da često sebe neozbiljno doživljava. Poezijom se bavi skoro pa 2/3 svog života. Uvijek je volio pisanu riječ, pisati i odlepršati u svijet romana, pjesama, filmova, slika i stripova. Introvert, ali i sporadično brbljivac, ako je tema njemu bliska. Pjesnički se često ne povodi pravilima nego piše kako ga misao goni, tako da i sam ne zna kako će pjesma izgledati. Izdavao je u nekadašnjem časopisu za kulturu „Most“, predstavljen u Almanahu "Planet poezije" 2020 s kratkom pjesmom "The Originals".
sajtu za kulturu „Kvaka“, a odnedavno je postao član mladih pjesnika na sajtu „Magazin reći“.
Nastupao je na par poetskih večeri u svog gradu. Prije dvije godine aktivnije je počeo objavljivati pjesme na svom facebook profilu i po raznim facebook grupama. Tako ga je roda donjela i u ovu uvaženu grupu „književnih stvaralaca“.
Inače je pasionirani ljubitelj starih Hollywoodskih filmova i kolekcionar istih.
"NEUSPJEŠNI POKUŠAJ IDENTITETA"
Predstavljeno lice ubojice.
Ubijeno u pojam,
razlilo se po površini ogledala.
Niti sjena ga ne prati.
Uzaludno se trudi smijati,
ali kretnje ga ne slušaju.
Poželio je da bude klaun,
a od klauna jedino uzeo tragičnost
smiješnog kostima.
Dao bi sve na svijetu da dobije identitet,
makar, da otisak prsta ostavi u prašini,
gdje je poznati virtuoz odsvirao posljednje note.
Uprljavši ruke osjetio se časnim,
jer trebalo mu je tako malo,
da uvjeri sebe kako je laž najbolja iluzija,
a istina kraj puta.
Sjenu nikada vidio nije.
Rođenjem kao da mu je život izmakao.
Poljubio je bijeli zid polomivši istinu,
koju mu je ogoljavao obris ogledala.
KRIZANTENE
Pogledah´ u lice tužne pekarice.
Ono nikada neće biti lice za naslovne stranice.
Ono je tu, na izlogu, prvo na udaru.
To lice je ono lice,
gdje kupci nesvjesno rade zaključak
u glavi raspliću priče.
Dođe mi da joj poklonim buket krizantena.
Možda se onako stidljivo nasmije
i zaboravi na one dosadne rutine.
Valja njoj "buket" hrabrosti da se odperja do vrata.
i ukloni jedan zid manje,
prema slobodi,
dok je On,
vrući vjetar omajava
pokušava uspavati kao Trnoružicu,
nastojeći je obajatiti,
kao što otvrdi hljeb na drvenim policama,
Preostaje joj još samo dobiti deložaciju
i kao mrve "sreće"
poslužiti kao degustacija golubovima.
VRBA
Vrba mi je zavezala prst
i udala me za sebe.
Kroz moj prst sada teče iskustvo.
Na vrhu jagodice su oranice
zasađenih ideja.
Pratim put saznanja
čekajući prve kiše,
da mi moje plodne njive,
proklijaju uspjeh.
Jedem to zasluženo sjeme
i čekam opet taj novi,
puni krug.
Moja vrba je štit od sudbe
i tamo podno nje
hlad je zaslužen
SVILA
Pomislim na Dudov svilac,
i daleki svijet,
nepoznati miris
japanski trešnjin cvijet...
Pomislim na velike oči
struk gitare,
suptilni ukus elegancije,
Pomislih na pahuljasti ples...
Pomislim na tradiciju,
besanih noći,
na oslikani strop,
pretočen tvoj lik
pomišljam...
Pomisliću i da sam mrtav i živ,
nevin i kriv,
slab i jak,
junak i vrag,
savitljiva grana i uštogljen štap
Pomisliću sve to...
naivno...
Neke stvari shvatih srcem,
u divnim knjigama,
nježnosti pisanog,
na svilce Dudovo,
dok me stežu mutne mećave,
leptirove čahure,
što se u klupko ´svrtiše...
Isčezavaju,
njene vlaknaste profinjenosti,
zatrte emocije.
Udaljavaju se kao pipljivo svijetlo,
dok tonem ka zatvoru realnosti...
Napravio sam tkaninu,
od tvojih toplih pogleda,
dok si prstima skupljala,
tamnu podivljalu kosu
i oduzimala mi energiju.
Pravio sam svilu,
umoran od sjećanja
ugljenisanih albuma,
dimnjačara sa krovom,
bez odžaka,
i odijelom bez dugmadi,
baš po mom stanju ukusa...
SNIJEG
(inspirisana romanom Orhana Pamuka)
Noć je nasljedila dan
Posmatrao sam narančasta svjetla
kako su usipala,
posljednje trzaje svjetline
u golo brdo
otežano zimskim krznom...
Gazio sam bjelinu,
nosio težinu
njenog posljednjeg pogleda...
Iza malog prozora,
iza mutne zavjese.
sakrile se oči stidne
Opraštala se,
tiho,
zauvijek...
Snijeg je navaljivao mahnito,
nečujno sluteći moj krik,
posmatrajuć pahulje
na putu izgubljenih.
Padale su na snijeg
koji ih je prihvatio
grleći ih kao cigla kuću
nedovršenu...
I meni je snijeg napravio
bijeli ogrtač,
da ne lutam sam,
po praznim ulicama,
umornog i uspavanog grada
zaboravljenih i neshvaćenih
pjesnika...
