Pismo pradomovini
Na svim mojim putovanjima ka tebi
zalutala u klisurama i krševitim visovima
pitala za daljine i dubine naših rođenja
pa svjedočila da sam prognana i nađena
U pećinama osluškivala otkucaje tvog srca
izronila iz pjene u materici mora
Od tebe sam bježala i opet se vraćala
Smijala si se kao zla maćeha
sad si grob majke i majka jedina
Rekoše svuda je bolje nego kod tebe
izmučena bjelosvjetskim putevima
svijala sam se ljeti u tvoje krilo
da me podojiš suncem i okupaš rosom
U tebi mi je duša pronašla dvojnicu
naši razgovori su odjeci predskazanja
U šarenom dirižablu inspiracije
plutala sam po tvojim maglama
zelenim venama šumskih putanja
Urastala sam u vegetaciju s proljeća
klešući bliske likove po tvom kamenju
umotavajući kosu oko drveća
Meni je četrdeset peta i počinjem
da čujem da me sve jače dozivaju
glasovi mojih usnulih predhodnica
u onoj maloj crkvi visoko gore
gdje ni sela ni ljudi više nema
Kosti žude da ti pod srcem spavaju
Otrgnuta sam iz tebe prije rođenja
izbrisana iz tvojih znamenja
prisvojena od tuđih zemalja i gradova
nezbrinuta bez tvojih padina i obronaka
Kličem s morskih litica galebovima da ti jave
ukazujem se bosonoga po skrivenim plažama
smrznuta u sjećanju planinskih vrhova
LJubim te kozjim stazama mojih predaka
Tvoja daleka ćerka lutalica i sanjarka
Rusalke
Sve tajne noći za mene su svete
Rukama grle obzorje snova
Odavno mi san donosi zeleni leptir
Taj pečat usana utisnut u nebo
Zemlja otvara tajna vrata
Tragovi sićušnih stopala
Prsti sjaje od uranovog kamena
Prosipaju šećer po stolu
Ostavljaju otiske malih prstiju u hljebu
Zapetljavaju mi se u kosu
Njišu se na ljuljašci paučine
Sretne kad kiša ljubi zemlju
Rusalke vile moje posestrime
Pjena i šum
Divlji konji uma galopiraju morem
u mojoj duši ratuju gusari
na vrelim dlanovima
kote se morski konjići
Još samo pjena na površini vode
Još samo šum podsjeća na vjetar
Snaga bola uvijek vuče na dno
Učaurena u samoću bijelih algi
Nespremna da se otvorim drugima
Negirala svoje bitisanje
dok ga nisam dovela u pitanje
Postoji tajni način
krvlju delfina ispisati pjesme noći
Isisati snagu iz slanog pijeska
nezaustavljivo proklijati ka nebu
Da još malo osluškujem muziku vjetra
Da se rodim iz pjene nevina kao školjka
*
Aleksandra Čvorović, rođena 10. februara 1976. u Banjoj Luci. Završila je srpski jezik i književnost u istom gradu. Magistrirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na odsjeku za bibliotekarstvo i informatiku. Takođe je završila edukaciju za savjetodavnog terapeuta transakcione analize. Radila je kao urednik, saradnik i član redakcija mnogobrojnih književnih časopisa. Učesnik je književnih večeri i festivala u regionu i Evropi. Član je više književnih udruženja. Radi kao viši bibliotekar u Dječijoj biblioteci NUBRS. Vodi radionice kreativnog pisanja, te dramske, edukativne i savjetodavne radionice za djecu. Prevođena je na više evropskih jezika u okviru antologija i časopisa, a bajka „Pjesnik iz Neznangrada“ objavljena je na engleskom kao elektronska knjiga (The Poet from Unknowntown“ Style Writes Now 2017.). Objavila je sedam knjiga, tri knjige poezije: „Šapat glinenih divova“ (2000.), „Cvijet na kapiji sna“ (2007.), „Nadrastanje“ (2013.); dvije knjige proze: „Anđeo pod krevetom“ (2002.), „Monolog u šolji kafe“ (2006.); dvije knjige za djecu: „Čarobna ruža“ (2014.) i „Ukrala me Šumbaba!“ (2018.). Poezija i proza joj je višestruko nagrađivana (Nagrada Glasa Srpske „Ljupko Račić“ za najbolju prvu knjigu, najbolja knjiga priča na Grdačačkim književnim susretima, nagrada „Slovo Podgrmeča“, nagrada za dječiju knjigu „Stanko Rakita“...).
