24.05.2021.
Poezija

Predstavljamo - Blagoje Vuljisić

 

 

Blagoje Vujisić, doktor filoloških nauka, bavi se naučno-istraživačkim radom, pisanjem poezije, prevođenjem sa ruskog i poljskog jezika na crnogorski jezik i prevođenjem sa crnogorskog na ruski, objavljuje stručne priloge iz nastavne prakse, piše recenzije na knjige poezije i proze, urednik je većeg broja knjiga.

Objavio je tri knjige poezije: Između planine i sunca (Libertas, Bijelo Polje, 1997), Između tri rijeke (Pegaz, Bijelo Polje, 2003) i Cvjetanje zvijezda (Grafokarton, Prijepolje, 2012). U pripremi mu je još jedna knjiga poezije i knjiga proze. NJegova haiku poezija ušla je u nekoliko antologijskih izbora, pa i u izbore svjetske haiku poezije, i prevedena je fragmentarno na više stranih jezika.

Od 2003. godine glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, umjetnost, nauku i kulturu „Odzivi“ u Bijelom Polju .

Član je Udruženja književnika Crne Gore i član Haiku udruženja Srbije i Crne Gore.

Dobitnik je domaćih i međunarodnih  nagrada, priznanja (Ruska nagrada, Viteški krst Ordena zasluga Republike Poljske, Nagrada Fondacije Vukove zadužbine Žabljak – Šavnik – Plužine, Pohvala za najljepšu haiku pjesmu na Internacionalnom haiku festivalu „Priroda u oku“ 2017 i dr.).

 

 

 

 

 

 

ODLAZAK U STIHOVE

 

                             Ljubislavu Milićeviću

 

Otkada se nikako ne vraća

Sretam ga kako se u se u stihove seli

Po Visijani prosute u Lim posijane

Uvijek u druge uznemiren i ojačan

Poslije rijeke i mora pobunjenog

Čeka ralo i orkestre zrikavaca

 

Izgledom stvari kavgu ne zameće

No kišama na mjestu voljno daje

Ponornica krvotoka njegovoga

Ko srdita hajdučica i ponor voda

Slutnju prastaru međ munjama slavi

I nebom se brani od vode najluđe

 

 Iako mu munja plazi i šarka kreše

A hrast grmi međ tri vode žedne

I vučjak se s kurjakom smrtno davi

On ljubav u zamjenu sebe sriče

U borovinu sa zimom bjeloruhom

I orfejskim plamenom ne prestaje

 

Nedođija šuma samoću mu snuje

Te sastaje daleke ždralove i kraguje

Vinograde uz smolu bjelobora čuje

 

Kapima krvi jarca roga tvrda

Jezdi kliktajima ždralova s brda

Da miri divlja na planini krda

 

Sa fosfornom dušom u bjelini

Eno polarnu zraku kreše u zjeni 

I mitsku besjedu poručuje meni.

 

                                         

 

 

 

 

ZAMIČE GALOP NAŠIH GODINA

 

                                                  Dušanu Đurišiću

 

Kad u dan smiraja utonemo

i misao umorna nas glođe,

topota prošlih se sjetimo

jer budućih biće rjeđe.

 

Dani su bili pljesak ruku,

pa i godine u galopu ostaše -

svaka po topot u konjskom trku

bez zamora il´ odmor ne stigosmo.

 

Željeli smo da brzo prolazimo,

da osvojeno nehotice ostavimo,

neosvojeno u jurišu osvojimo

i da se tako uvijek ponavljamo.

 

Nikada tren ne nađosmo

da se sporosti sjetimo

i dan polako razvučemo,

neumorni san da rastegnemo.

Sada godine u galopu vraćamo,

njihovog konja bijelog smirujemo

i u šume bajki oprezno zalazimo

i šume snova za bajke spremamo.

 

 

 

 

 

MOŽDA I NIJE OTIŠAO

                                     

                                           Vjeslavu Rusteckom

 

Kažu danima ga viđaju s onu stranu

A ja ga ne vidim ni s ovu ni s onu

Niti mi slova ni slika njegova

Niti stihovi njegovi ne dolaze

 

Iz tihe ulice Gamerskog u Varšavi

Samo tišina dolazi i prolazi

Ranije bi to on i još poneko

Posebno u ponoć ili u podne

 

Mojim ulaskom ulica se pobuni

I neki šapat mi u džepove nasu

Gredom ga izlivam i jedva čujem

Da pisma njegova meni pišem

 

Da ih pišem jer ih odsada znam

I u njima neće biti mene

Samo on od prvog do posljednjeg  slova

Samo pisma meni vidljiva meni čujna

 

 

Kažu danima da ga viđaju s onu stranu

A ja ga već počinjem s ovu sretati

Te sjednemo s nevidljivim pozdravom

I ćutke promijenimo po stranicu stihova.

 

 

 

 

 

 

OČEV ODLAZAK

                                 Ocu Vlajku

 

Nije umro otac moj

Privid je to naroda bio

On u kovčegu sa rukama na grudima

A nije nego sa rukama na leđima

Uz injik konja i riku bikova

Ode uzbrdicom groblju neviđenom

LJut na dane već sahranjene

I noći već rođene

 

Vran gavran siječe mu nebo bijelo

Unakrst nad čelom uzoranim

Ode bilo kojem nestajanju

 Bez mirisa i ukusa

Da za pet ljeta sva čula zatopi

I da petog proljećnog oranja

U vidu svjetlosnog nevidljivog oca

Pregleda poslijeoranice i poslijelivade

I da zadovoljan sa brda

Na nas sinove kotrlja

Riječi ogromne meke memljive

I da se vrati međuprostoru zaborava.

 

 

 

 

 

TEK UPOKOJENOJ MAJCI

 

                                                 majci Stanisavi

 

Spasi se pažnje i nepažnje svih

Prosu npovratno sve tegobe i lakoće

I sve ostavi na nuli laganoj

Najlakšoj pojavi poslije svih kretnji

 

 Ispušteno vreteno rasprede konce po kući

Ostavljena potpala svih prirodnih vrsta

Na svim skrovitim najsuvljim mjestima

Čeka za odsadašnju u zemlji toplinu

 

Osposobi se za tužbalice i leleke

Ostaše joj samo vrline umjesto svake osobine

I njene  još prijatnije topline

 

Ispravljena u stas djevojački

Bljedilom novorođenim lice ozari

Oprosti svakome iz njegove pore svake

Utapajući dušu toplu u vječnost tihu

 

Zvuci njeni iz pora zidova se izlivaju

Zvuci kuće ovaloćuju se u zvuke njene

A neovaploćeni pitomiji postaju

I slučajni u skladnoj harmoniji njenoj

 

Odlazi bez ostatka na videoplastici

Jer svi zapisi nje u viziji mi ostaše

I na njenom tek primijećenom staništu

Na zidu bijelom pravougaono zauvijek.