Blagoje Vujisić, doktor filoloških nauka, bavi se naučno-istraživačkim radom, pisanjem poezije, prevođenjem sa ruskog i poljskog jezika na crnogorski jezik i prevođenjem sa crnogorskog na ruski, objavljuje stručne priloge iz nastavne prakse, piše recenzije na knjige poezije i proze, urednik je većeg broja knjiga.
Objavio je tri knjige poezije: Između planine i sunca (Libertas, Bijelo Polje, 1997), Između tri rijeke (Pegaz, Bijelo Polje, 2003) i Cvjetanje zvijezda (Grafokarton, Prijepolje, 2012). U pripremi mu je još jedna knjiga poezije i knjiga proze. NJegova haiku poezija ušla je u nekoliko antologijskih izbora, pa i u izbore svjetske haiku poezije, i prevedena je fragmentarno na više stranih jezika.
Od 2003. godine glavni je i odgovorni urednik časopisa za književnost, umjetnost, nauku i kulturu „Odzivi“ u Bijelom Polju .
Član je Udruženja književnika Crne Gore i član Haiku udruženja Srbije i Crne Gore.
Dobitnik je domaćih i međunarodnih nagrada, priznanja (Ruska nagrada, Viteški krst Ordena zasluga Republike Poljske, Nagrada Fondacije Vukove zadužbine Žabljak – Šavnik – Plužine, Pohvala za najljepšu haiku pjesmu na Internacionalnom haiku festivalu „Priroda u oku“ 2017 i dr.).
ODLAZAK U STIHOVE
Ljubislavu Milićeviću
Otkada se nikako ne vraća
Sretam ga kako se u se u stihove seli
Po Visijani prosute u Lim posijane
Uvijek u druge uznemiren i ojačan
Poslije rijeke i mora pobunjenog
Čeka ralo i orkestre zrikavaca
Izgledom stvari kavgu ne zameće
No kišama na mjestu voljno daje
Ponornica krvotoka njegovoga
Ko srdita hajdučica i ponor voda
Slutnju prastaru međ munjama slavi
I nebom se brani od vode najluđe
Iako mu munja plazi i šarka kreše
A hrast grmi međ tri vode žedne
I vučjak se s kurjakom smrtno davi
On ljubav u zamjenu sebe sriče
U borovinu sa zimom bjeloruhom
I orfejskim plamenom ne prestaje
Nedođija šuma samoću mu snuje
Te sastaje daleke ždralove i kraguje
Vinograde uz smolu bjelobora čuje
Kapima krvi jarca roga tvrda
Jezdi kliktajima ždralova s brda
Da miri divlja na planini krda
Sa fosfornom dušom u bjelini
Eno polarnu zraku kreše u zjeni
I mitsku besjedu poručuje meni.
ZAMIČE GALOP NAŠIH GODINA
Dušanu Đurišiću
Kad u dan smiraja utonemo
i misao umorna nas glođe,
topota prošlih se sjetimo
jer budućih biće rjeđe.
Dani su bili pljesak ruku,
pa i godine u galopu ostaše -
svaka po topot u konjskom trku
bez zamora il´ odmor ne stigosmo.
Željeli smo da brzo prolazimo,
da osvojeno nehotice ostavimo,
neosvojeno u jurišu osvojimo
i da se tako uvijek ponavljamo.
Nikada tren ne nađosmo
da se sporosti sjetimo
i dan polako razvučemo,
neumorni san da rastegnemo.
Sada godine u galopu vraćamo,
njihovog konja bijelog smirujemo
i u šume bajki oprezno zalazimo
i šume snova za bajke spremamo.
MOŽDA I NIJE OTIŠAO
Vjeslavu Rusteckom
Kažu danima ga viđaju s onu stranu
A ja ga ne vidim ni s ovu ni s onu
Niti mi slova ni slika njegova
Niti stihovi njegovi ne dolaze
Iz tihe ulice Gamerskog u Varšavi
Samo tišina dolazi i prolazi
Ranije bi to on i još poneko
Posebno u ponoć ili u podne
Mojim ulaskom ulica se pobuni
I neki šapat mi u džepove nasu
Gredom ga izlivam i jedva čujem
Da pisma njegova meni pišem
Da ih pišem jer ih odsada znam
I u njima neće biti mene
Samo on od prvog do posljednjeg slova
Samo pisma meni vidljiva meni čujna
Kažu danima da ga viđaju s onu stranu
A ja ga već počinjem s ovu sretati
Te sjednemo s nevidljivim pozdravom
I ćutke promijenimo po stranicu stihova.
OČEV ODLAZAK
Ocu Vlajku
Nije umro otac moj
Privid je to naroda bio
On u kovčegu sa rukama na grudima
A nije nego sa rukama na leđima
Uz injik konja i riku bikova
Ode uzbrdicom groblju neviđenom
LJut na dane već sahranjene
I noći već rođene
Vran gavran siječe mu nebo bijelo
Unakrst nad čelom uzoranim
Ode bilo kojem nestajanju
Bez mirisa i ukusa
Da za pet ljeta sva čula zatopi
I da petog proljećnog oranja
U vidu svjetlosnog nevidljivog oca
Pregleda poslijeoranice i poslijelivade
I da zadovoljan sa brda
Na nas sinove kotrlja
Riječi ogromne meke memljive
I da se vrati međuprostoru zaborava.
TEK UPOKOJENOJ MAJCI
majci Stanisavi
Spasi se pažnje i nepažnje svih
Prosu npovratno sve tegobe i lakoće
I sve ostavi na nuli laganoj
Najlakšoj pojavi poslije svih kretnji
Ispušteno vreteno rasprede konce po kući
Ostavljena potpala svih prirodnih vrsta
Na svim skrovitim najsuvljim mjestima
Čeka za odsadašnju u zemlji toplinu
Osposobi se za tužbalice i leleke
Ostaše joj samo vrline umjesto svake osobine
I njene još prijatnije topline
Ispravljena u stas djevojački
Bljedilom novorođenim lice ozari
Oprosti svakome iz njegove pore svake
Utapajući dušu toplu u vječnost tihu
Zvuci njeni iz pora zidova se izlivaju
Zvuci kuće ovaloćuju se u zvuke njene
A neovaploćeni pitomiji postaju
I slučajni u skladnoj harmoniji njenoj
Odlazi bez ostatka na videoplastici
Jer svi zapisi nje u viziji mi ostaše
I na njenom tek primijećenom staništu
Na zidu bijelom pravougaono zauvijek.