Predstavljamo - Danijela Nela Jovanović
Danijela Nela Jovanović je u svom rodnom gradu Podgorici stekla osmogodišnje i srednjoškolsko obrazovanje a studirala u Nikšiću na Filološkom fakultetu - Odsjek za ruski jezik i književnost, i u Kotoru Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Završila je Školu novinarstva MMC.
Njene pjesme i prozni radovi objavljeni su u brojnim zbornicima i zbirkama u Crnoj Gori i regionu. Volontirala je kao radijski voditelj Drugog programa RTCG i kao novinar portala iz regiona , a dio je stalne glumacke postave amaterskog dramskog ansambla “Studentski teatar” iz Podgorice, koje je ostvarilo zapažene rezultate I osvojilo brojne nagrade iz oblasti glume.
Član je Udruženja književnika Crne Gore, koje je izdavač njene prve zbirke poezije “Ivicom ponora” (2019).
Dobitnica je književne nagrade "Mirko Banjević" 2019 god. za prvu objavljenu knjigu.
Živi i radi u Podgorici.
GREŠNICA ILI SVETICA?
Grcajući Očenaš ulazim u taj hram,
iz kojeg nikada ne odlazim zauvijek.
Sluteći susret
unaprijed otćutim osmijeh
i prodjem bez pozdrava -
Grešnica ili Svetica
koja li sam,zaboga?!
Ostariću od ovolikog inata
skrivajući bestidno čežnju.
I tek po koji dodir
ukraden mislima..
Na pola udišem prazninu
čekajući da postane neizbježna.
Bože,je li ovo sudbina
ili izbor moj?!
I nebo se nerijetko rasplače
a gdje neće duša neuka..
Nevoljena.
Neumoljena.
Gorda i svoja.
Sveto pismo kaže da je
ljubav prava vječna
i kada uzvraćena nije.
U podzemlju svijesti svoje
očitah li ga dobro,
da oslonac u toj vjeri tražim?
Opet suicidno trčim prema vatri.
Ledja okrećem
da ponos branim..
Htjela bih da vrisnem,ali glasa nemam,
iz duše se razliva
strah nagomilani:
Grešnica ili Svetica
koja li bih željela da budem?!
NE DIRAJ NIŠTA OSIM SEBE
Čestitam što te opet vidim.
Gurala sam želje gdje im nije bilo mjesto
i sad mi treba kočnica da zaustavim vrijeme.
Frenetično tragajući za iskupljenjem
brzopleto sam skočila u bezdan.
Dotakao si mi srce dok sam
neobavezno mirisala promincle.
Ispisala sam 442 stiha glasnih vapaja
ne bih li otupjela ljubav i izazvala gnušanje.
Kakva glupost!
U panici sam dobila učestale umne trudove.
Stvorila sam ašram u glavi.
Srećni smo u njemu,svako sa svojim bolom.
Tuge su ljekovite,ako se redovno uzimaju
pa posežem za tobom na svaka četiri sata.
Moj si lijek izbora,baš kao ja tebi.
Alternativa za neizlječivo nedostajanje.
Osim toga,ovdje se ne živi dugo.
Koliko uopšte smiju da traju snovi?
Tek toliko da obnovimo baterije
i neozlijedjeni se vratimo u stare patike.
Za trčanje u mjestu.
OČE, JESAM LI TI OVO VEĆ REKLA?
Oče,
možda sam ti jednom prećutala
da sam spavala u tvom kaputu,
jer je bilo hladno
a soba mirisala na tamjan
i prepečenicu.
Duvao je sjeverac
dok je majka cijepala drva za potpalu.
Dugo sam se plašila da će ti duvan
koji savijaš pogoršati astmu,
i bila sam u pravu.
Neki se strahovi obistine.
Znaš, uvijek sam se pravila hrabrija
nego što sam bila..
Sto puta sam krišom zavirila
u stari kofer
koji ti još uvijek stoji na ormanu.
Znam da u njemu čuvaš uspomene,
pa sam dodala i ovaj rukopis.
To što se lakše izražavam pismeno,
na tebe je.
Uvijek smo se razumjeli ćutanjem.
I bol, koju tako savršeno nosiš
oživi kad god te pogledam u oči.
Čitam mu ime,
iako ga nikada ne izgovaraš.
Svetilište u tvom srcu
veće je od onog pokraj slike,
koja je postala naša ikona.
Ponosna sam što svaka bora mog lica
sliči tvojoj.
To godine pišu tradiciju.
Slutim da će i svaka sijeda vlas
nositi neku pradjedovsku mudrost.
Nemoguće je ne zapamtiti
Bibliju života.
Ne plašim se budućnosti,
niti toga hoće li me pamtiti po dobru.
Ja nisam žena koju je lako voljeti
i na to sam ponosna.
Mojim venama teče mastilo,
govorim jezikom ljubavi.
To mi je najdraže naslijedje.
Oče,
ne znam jesam li ti ovo već rekla,
tvoje su stope taman
za moje umorne tabane.
Nazuću prtenjače
i koračati kako si me učio,
ponosno i sigurno.
Neću te iznevjeriti.
P.S. Rekoh li već:
Mnogo te volim,oče!
