EGOR ČERKASOV
Rusija · Biografija
Egor Čerkasov je ruski pisac, književni i kulturni djelatnik, novinar i učesnik brojnih međunarodnih književnih, umjetničkih i obrazovnih projekata. Svojim stvaralačkim i organizacionim angažmanom doprinosi razvoju međunarodne kulturne saradnje, promociji književnosti i povezivanju umjetnika iz različitih zemalja.
Godine 2019. učestvovao je na Sveruskom susretu mladih pisaca, koji je organizovao Savez pisaca Rusije u Moskvi. Kao učesnik i govornik nastupao je na Međunarodnom književnom festivalu „Gorki“ 2023, 2024. i 2025. godine.
Tokom 2025. godine bio je govornik na prvoj konferenciji „Književni gradovi Rusije“, održanoj u okviru Međunarodnog izložbenog foruma regionalnog turizma i ugostiteljstva „Inturmarket“ u Nižnjem Novgorodu.
Za dostignuća u oblasti umjetnosti i pedagogije, kao i za doprinos Trećem međunarodnom pjesničkom konkursu posvećenom V. M. Terehovu, nagrađen je počasnim diplomama iz Srbije i Indonezije.
Iste godine obavljao je dužnost koordinatora za Rusiju u međunarodnom književno-pedagoškom projektu „Balakavi Poets“, realizovanom u Kerali, u Indiji.
Autor je naučnog rada „Memorijal V. M. Terehova u Indiji“, nastalog pod mentorstvom Džernaila Singa Ananda, predsjednika Međunarodne akademije etike i profesora Instituta za evropske studije (2025).
Bio je član žirija međunarodnih nagrada „Arina Gold 2025“ i „Arina Silver 2025“.
Godine 2026. imenovan je za zamjenika glavnog i odgovornog urednika za unutrašnju i spoljašnju komunikaciju književnog časopisa „Arina-NN“. Iste godine postao je član Saveza novinara Rusije.
Na međunarodnom kreativnom projektu „Art Expo 2026“ u Abu Dabiju osvojio je nagradu u kategoriji vokalnog izvođenja. Takođe je nagrađen na izložbi „Expo 2026“ za učešće u međukulturnoj razmjeni i sticanje znanja u oblastima obrazovanja i umjetnosti.
Na Kongresu progresivnih nauka i kreativnih inicijativa u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2026. godine dobio je sertifikat najviše pedagoške kvalifikacije, koji je izdala Evropska asocijacija kulture.
Na Međunarodnom književnom konkursu „Slovenska riječ 2026“ u Bugarskoj nagrađen je posebnom diplomom „Za očuvanje ženske narodne mudrosti“, u kategoriji kratke proze.
Tokom 2026. godine učestvovao je na Međunarodnom festivalu „Žena u književnosti“ u Meksiku, kao i na Četvrtom međunarodnom samitu pisaca u Kolumbiji, gdje je predstavljao organizaciju „Cancillerias Estudiantiles“ („Studentska kancelarija“).
Kao pozvani predavač učestvovao je u radu Međunarodne škole „Naše tradicije“ u Hurgadi, u Egiptu.
Bio je član žirija i organizacionog odbora Međunarodnog muzičko-pjesničkog konkursa „Žar-ptica“, održanog u okviru festivala „Slovenska riječ 2026“ u Bugarskoj.
Član je stvaralačke grupe „NAK“ („Novi asocijativni film“) i jedan od organizatora Drugog festivala novog asocijativnog filma u Nižnjem Novgorodu.
Svojim književnim, novinarskim, pedagoškim i umjetničkim radom Egor Čerkasov aktivno učestvuje u međunarodnom kulturnom životu, posvećujući posebnu pažnju međukulturnom dijalogu, književnom stvaralaštvu i saradnji među umjetnicima.
*
SNEG
Čini se kao da se ovome nikada neće doći kraj... Ili možda i neće. Sneg nemilosrdno prekriva sve što je čovek ikada stvorio. Sve što mu je dragoceno — sve je zatrpano. Sada se sneg prikrada i samom tvorcu sve te lepote! Zastrašujuće je! Hladnoća i tišina, ravnodušno belilo. Svuda. Nema više boja — samo humke u kojima počiva naša civilizacija. Samo tapija na večnost koju je sneg prisvojio.
Prvo, ne možeš da odeš i pobegneš od snega jer su putevi zavejani; zatim se tvoj automobil pretvara u ledeni sarkofag; potom pokušavaš da se vratiš kući, ali zatičeš je zatrpanu sve do prozora. Otkopavaš ulaz i žurno ložiš peć ili kamin — tražeći bar malo toplote.
Ali kada pogledaš kroz prozor, svetlosti nema — sve je potpuno zatrpano snegom! Boriš se za toplotu koju pokušavaju da ti otmu. Ona nestaje — sneg prodire u tvoj dom, stiže do samog praga. Tada se uvlačiš pod pokrivač i sećaš se onih koje si voleo, dok tvoj dah greje njihove, jedva tople, dlanove.
Što se sneg više približava, to te više obuzima apatija. Prestaješ da se boriš za toplotu. Više ti nije stalo. Ne pišeš više pesme, ne pevaš pesme. Postaje sve hladnije. Sneg ti prodire pravo u dušu...
Ja... ja bih samo da legnem i smrznem se, tako da me niko ne pronađe. Skeptici kažu da će sneg pokoriti sve što je živo. Ali ja... ja i dalje pišem pisma — o tome kako smo zaboravili da pišemo pisma jedni drugima. Pišem o ljubavi, da bih zagrejao sebe i pružio toplotu drugima. Stojim ispod tvog balkona, moja zamišljena ljubavi! Pogledaj! Doneo sam ti cveće koje nećeš naći među snežnim nanosima! Zovem ga „otporno na sneg”.
Najstrašnije, najzastrašujuće od svega je — smrznuti se. Čuo sam da je jedan poznati pisac nedavno ostao zatrpan u snegu. Jedva su uspeli da ga otkopaju. Ali, zbog snežne vejavice, niko nije došao da ga identifikuje. I tako on ostaje neidentifikovan i nepoznat. Ne želim to! Ali počinjem da gubim nadu i počinjem da sumnjam da li su ovde nekada postojale civilizacije sa jedinstvenim i velikim istorijama, svetski umovi, ljudi sveta, dobrota i sklad, težnja ka lepoti i savršenstvu. Možda... možda je ovde oduvek bilo hladno, a svuda ležao beli, ravnodušni sneg? Sve zavisi od toga kako na to gledate...
**
MUZIKA ČETVORKE
Prijatelju moj! Pod krovom moje nove kuće, četiri ledenice, poređane u uredan niz, stvaraju prelepu melodiju! Moraš to čuti... Jedan, dva, tri, četiri... Da li su to kapi kiše koje padaju, ili neki duh svira na nepoznatim dirkama?
Nasmejaćeš mi se i reći da sam poludeo i da bi trebalo da se vratim u grad. Ali ja ću te pozvati da dođeš kod mene za vikend, ili kada ti postane teško (jer znam da nisi od gvožđa).
Ako se dobro sećam, nekada si bio sanjar i filozof, s pogledom punim sjaja. I umesto novca, brojao si dlake u svojoj bradi. Dođi kod mene, utučen i ljut, a ja ću te odvesti do prvog maslačka koji je procvetao kraj kamena na kojem su se nekada molili pravednici. Kleknućeš pred taj cvet, a ja ću posmatrati kako pokušavaš da zadržiš ozbiljan izraz lica, ne dozvoljavajući sebi ni osmeh.
A onda ćemo krenuti kući, dok ti drhtiš od hladnoće i tražiš automobil sa zagrejanim sedištem. Pred nama je dug put peške. Moj dom se nalazi na mestu do kojeg nijedan automobil ne može stići, a gde se u tvojim cipelama sa tankim đonovima jedva može hodati...
Dok drhtiš, skuvaću ti čaj od anisa, a ti ćeš mi biti zahvalan baš kao nekada davno, kada si u šumi uvrnuo zglob, a ja te preneo preko polja. Tada ćeš pokušati da me razuveriš i objasniš mi kako svet funkcioniše. A ja ću ti pokazati muziku četvorke — muziku one četiri ledenice koje rađaju muzikalne kapi.
Pitaćeš me šta sada pišem? A ja ću ti odgovoriti da to čak nije ni proza. Pišem nešto što će nas oboje isceliti i što nas više neće voditi ka onom užasu kojem smo prisustvovali.
Pročitaću ti svoje reči, napisane tako da ih možeš razumeti. Ovo neće biti proza, kao što sam ranije pisao, već nova stanja, do sada neiskušena. I tada ćeš, po prvi put, postati svoj i pokazati – bar će ti se tako činiti – slabost. Plakaćeš i pričati priče o onima koje je gubitak života doveo do ludila, o neizlečivim bolestima i vrećama u kojima leže zamrznuta tela, a da pritom nikome nije bilo dozvoljeno da se od njih oprosti. Pričaćeš o gomilama ljudi koji hrle na skupove, postavljajući na svoje čelo još izgubljenije duše. A ja ću ti reći da smo otišli predaleko; no, ne može svako čuti muziku „četvorke”, niti videti lepotu i naivnost mladog maslačka.
A onda ćeš me upitati: kako nastaviti život i kome se ispovediti? Tada ću te odvesti do breze, čija je krošnja povijena, da te zagrli svojim granama poput plašta i sasluša te. I njoj ćeš se ispovedati sve do jutra. A ujutru... Obući ćeš čistu košulju, pa uz osećaj krivice zatražiti dozvolu da odeš u grad, navodno zbog nekog važnog posla... A ja te neću prekoriti.
Znaj: kada ti i ja umremo, proleće će ipak doći – bez obzira na to koliko smo želeli da sve promenimo ili uništimo. I neko će, stojeći na tremu svoje kuće, začuti muziku „četvorke”, ili će pustiti „muziku večnosti” Luka Hauvarda, zaustaviti automobil pored puta i – zazavijati. Ponovo će tragati za suštinom u sebi, tražiti novi kod svog postojanja. Ali jedna stvar se neće promeniti, niti će izneveriti samu sebe – jer ona je suština svega što postoji: proleće će doći! Razumno i dobroćudno. Svepraštajuće i puno nade. Doći će, noseći na svojim dlanovima čistu energiju. Novi, bezgrešni život. Novi kod postojanja. Priliku za ponovno rađanje. I oproštaj...