Milan Stanišić rođen je u Beogradu 1994. godine, a pjesme piše od 2013. Literarne zapise objavljuje na blogu ´´O trenutku. u trenucima´´ gdje su kroz prozne i poetske tekstove zastupljeni i drugi, mahom neafirmisani, autori mlađe generacije. Voli rokenrol, i u poeziji i u životu. Vjeruje da čitav kosmos može stati u nekoliko riječi. Ali pravih... Brz način života kojem smo se danas masovno upodobili smatra opterećujućim i suvišnim. Iskreni je optimista, iako ne voli previše da prodaje vedrinu. Sluša Morisija nakon ponoći i muzika ga inspiriše da uzme olovku i papir.
ŽIVOTARENJE
Glavobolja,
najbolja
Tražim te
Nema te...
Pustinja,
ko zna šta?
Čekam te,
ne dolaziš...
A stvarnost je...
Kakva je?
Dovoljna da okuje...
Gdje smo mi,
gdje su svi
oni dani
slobodni...
Nestajem,
i miriše sve
na životarenje...
KOM PLEMENU PRIPADAŠ?
Odakle si
Koji su ljudi tvoji?
Kom plemenu pripadaš?
Kakav je tvoj grad?
Noć se ućutala
Ponoćni ritam
Konači u nama.
Pucketa logorska vatra.
Ubija ljubav kroz nas,
Sasudi smo mraka.
Tragičari svih dana
Od početka do sada.
Odakle si
Koji su ljudi tvoji?
Kom plemenu pripadaš?
Kakav je tvoj grad?
Ostao sam na ulici
Ućutao se u sitni sat.
Zagledan u jednu tačku
Sebi samom nejasan
Očima duše osjećam
Kako se spremaš za san
Mislima te ljubim
Kamene spoticanja
Odakle si
Koji su ljudi tvoji?
Kom plemenu pripadaš?
Kakav je tvoj grad?
DA SI BAR BUČNIJA KAD ODLAZIŠ
Probaću da se sredim
još par dana i gotovo je.
Samo, pokušaj da shvatiš
moj začarani krug.
I kako ne mogu da te imam,
ako stalno iznova izmičeš
i ostavljaš me u toj nepodnošljivoj tišini
Da si bar malo bučnija kad odlaziš,
bilo bi mi lakše.
Ovako tiha činiš ljude otuđenim
dane maglovitim
zidove neobojenim
vode kristalnim i zelenim
Svi se mi nađemo negdje na sredini.
isprazni i umjereni
Svi smo jedni drugima korisni
kad smo obični
i kada živimo reda radi
Tvoji su izbori, pak, smisleniji
Zato si tiha.
Zato i osvajaš svijet bez riječi,
čitaš misli, ne znaš zašto...
a sve znaš
zna mi koža
A sama si. Stalno i oduvijek.
Ništa se o tebi ne zna, osim da si tu
Jesi. Bivaš. Postaješ.
izranjaš
iz jeseni biblijske legende
Naučili su te neke stvari
Pa misliš znaš sve
Tihošću pokoravaš svijet.
To ti nisu rekli
ali, znaj- težina će proći
Ostaćemo jedno pored drugog
isti kao prvi dan
Konačno:
nećeš znati ništa o meni
izmijeniću se
udenuću se u oblake
maskiraću se
da me ne prepoznaš
i ne vidiš
Jer
mi smo u dubini duše
kompromitovani...
nikad nismo sposobni
da priznamo neke stvari
U PONOĆ
U ponoć
na ponoćištu
ponoćno
Oko žmuri
a gleda
Bled
iskrao se
na vazduh
zove
k´o jezero
prostran glas
u nepatvorenosti
sela
prašini odlaska
dolaska
starini što
još nije starina
noćima
jutrima
podnevima
ljubavima
čitala je knjigu
bila kao sunce
gledali smo
oluju što je
dolazila
rosu
inje
pušili Laki Strajk
pričali o
Bokokotorskom
zalivu
o svemu
onda su provukli
asfalt
nisam je više
vidio
ljudi se ženili
čili
mi samo
razvjenčavali
stalno
nadobudni
od emocije
čežnjivi
do praznine
piljili u Bled
odlazili uporno
u ludilu
kao u filmskoj
montaži
nejasni
njeni koraci
moji unutrašnji
monolozi
oštri kadrovi
to smo mi
na ekranu
na selu
to smo mi
u filmu
Crni Bombarder
ravni kao Srem
to smo mi
čisti kao Bled
a ostalo samo
alternativna istorija
toka
MOŽDA
Možda sam više od tijela i kostiju
Možda je teško lakše nego što mislim
Možda smo ti i ja promašena priča
Prolaznici jedno drugom i ništa više
Možda nam bol udjeljuje rezon
I možda izvan razloga ima razlog
Možda je zaborav loš način bijega
Možda te nisam ni sreo nikada
Možda su Sting i Clapton bili u pravu
Možda je istina- It´s probably me
Možda je put do posla Lunapark
A možda umor uzvišen osjećaj
