Romantika na samrti
Ljudi ne stvaraju čuda,
neki soneti se rode sami
pa čekaju prvu kišu
u nevidljivom prolazu strepnje.
Trenuci ne razlikuju
živote i dane,
sjutra je svejedno
ko je letio tvojim nebom,
svejedno je kad svjetlost stane.
Osjet je samo prazna priča
s kojom osmijeh bitku vodi,
za njih ne postoje nijanse vjetra
kad Mjesec počinje da krvari.
Kad udahnu razliku
što ruši sponu laži
između ćutnje i vriska
možda ne sanjaju sami.
Romantika je na samrti
dok joj beskraj
s pravilima stapaju,
a ljudi zamjenu, kao suzu čuvaju,
jer iskonski strah guši svaki treptaj.
Vanja Parača
