Rumija kao majka
U zagrljaju divljine i kamenja
planina Rumija čuva znamenja.
Gromovi se nad njom srde i mire.
Vetrovi svu noć joj ne daju mira.
Biju je tople i hladne kiše.
NJena se istorija burna piše.
S planine svakoga jutra
kotrlja se narandžasto sunce
u modrini mora čeka bolje sutra.
Sunce kamen prži i pali
njen vrh se izdrljivošću hvali.
Zapljusnuta vrelinom sunca
podseća na gorostasa iz bajke
kakva može biti samo Majka!
Onako velika i besmrtna
noću obasuta rojem zvezda
sa visine posmatra
prolaznost vremana.
Samo joj maslina stara
njena draga, verna sestra
vekove samoće razgovara.
Kamene ostatke starog Bara
u nedrima čuva od zaborava.
Ne da vremanu da ga rastura.
Bar i more u podnožju ćute
primila ih pod svoje skute
baš kao svaka brižna Majka.
Sunce obasjava i neke druge
nepoznate predele pitomije,
al´ mene je očarala Rumija
svirkom vetra i pesmom sirana.
Ne mogu je nikad zaboraviti!
Svakog leto ću joj se javiti,
pozdrave iz Beograda doneti
i na obalama mora boraviti.
Vraćam joj se da zarastu ožiljci
iz daljine kao čedo Majci.
Svetlana Todorović