Silueta

Ko je ono na kamenu stanom

što zamišljeno sjedi glave pognute

ili čavka, vučica ili žena

kakve li joj misli razum mute.

Htjela bi da nešto kaže ili krikne

da se otvori suncu i bijelu danu

ali se u još veću tišinu zatvori

nemušte joj riječi u grlo zastanu.

Oči su joj sjetne maglom ispunjene

posustao korak, ruke prekrstila

pogled joj se u vidokrug gubi

kao trošna lađa bez kormila.

Uzdah joj se mrzne u grudima

hvata zrake sunca kao da se guši

je´l joj teži teret na leđima

ili onaj što nosi u duši.

Oko vrata ogrlica kao omča

upletena kao zmija prisojkinja

pod teretom života se svila

i ugrizom od mnogih godina.

Radojka Mugoša Petrić Podgorica

Pročitajte još