Sjećaš li se onog dana
Sjećaš se onog dana,
kad su nam se pogledi prvi puta nemirima sreli,
i onih sutona bezgrešnog tišinastog neba,
što su mirisali na grijeh?
Sjećaš se onih pogleda u daljinu prolaznosti,
kad je voz odlazio noseći naše tuge,
a pruga cviljela stihovima neminovnog odlaska
svih onih koje se vole...?
Danas mi kroz glavu prolaze tračnice sjete
i stih mi prozbori milinom povratka,
svih onih što u pjesmi tuge pronađoše spas,
svih onih... što volješe umjesto nas...
Volio sam te na svoj način... onako skriveno...
ponekad stidno i nevino, na daljinu,
kao što se vole braća i sestre
koji se nikada nisu sreli, a znali su da postoje...
Blatnjavim bogazima sjećanja, mirisali smo jutra,
onako bezgrešni i ucvijeljeni nedostajanjem,
pateći čekanjem nesrećnika, u snu srećnika,
što nikada neće jedno drugom pasti u zagrljaj...
E, tako te i sada volim, tebe koju nikada neću imati,
tebe koja si drugom suđena i za drugog si rođena,
tebe još čekam, tebe koja sijaš tuđim nebom,
dok moje oblak tamni prostirkom sivom prekriva.
Sjećaš se onog dana,
kad su nam se duše prvi puta u željama srele i tu,
na peronu izgorjele kao žedan cvijet kanadske topole
što je za cijeli svijet mirisala grijehom i oproštajem...?
Sjećaš li se dušo nas,
nas koji smo imali ljubavi za sve one koji su se voljeli...
Nas, koji smo imali ljubavi i zagrljaja i za nas ovakve,
i za nas...što ništa nismo imali... a imali smo sve?
Zdravko Lukanović