Smrt čokota
Mi smo trgovali sa onim juče
kao da je uistinu bilo naše
kao da smo ga mogli prisvojiti
i skriti u zdravice
dok plačemo za duše umrlih ljubavnika...
Vino se točilo niz tvoje obraze,
sijevalo kroz tvoje oči,
bljuvalo kroz tvoje iskrene riječi,
strašljivo i postiđeno ne želeći natrag na lozu...
A ti ćutao i hramljući ulazio u sutra,
prizivajući sirene da te spase sudbine Odiseja...
Valjda još uvijek vjeruješ u bajke,
a čitaš vijesti od juče...
Jesi li pročitao da sam ti otišla
na planetu gdje zbiljski život cvjeta,
gdje jutra omaž slikaju o nama,
za sjećanja,
ne znaju da te nisam ni voljela,
doli samo nagađala sopstvenu nutrinu,
utrnutu od uboja emocija....
A jesi li gumicom od čežnje
obrisao pihtije sa želje
koja te vijekovima dijeli od mene,
dok piješ vino od javora
i plaćaš kočiju da vozi do Sombora
na zvuke tamburice uz sto,
pa ugašene svijeće,
i vruću čorbu od grijeha,
i gledaš smrt čokota
ogoljena od vreline sunca
i kozjeg meketa...
Meliha Miljević