Strah
Poželim da jutro, u mrgodnom ogledalu, nikada ne svane,
jer grlo mi sve češće osušene glasnice, nemoćnu reč stežu
i kao nemušt i tup ih
mač režu, k´o rđava bolest.
Spaljena su mi sva osećanja, a ruke ispružene ka mom suncu,
sad´ grle samo zgarište netinjajuće svetlosti davnog plama
i mole sva moja buđenja da mi ostave bar deo očinjeg vida.
Sakatim svoje misli, jer nemam vremena za osvrtanje na pređeni put i ne dam mulju da me zarobi u prašumi
želja, jer svoj iskorak razlažem u večni zaborav.
Više ne izučavam raskrsnice puteva i zaobilazim putokaze
a ne zameram ni siromaštvu tuđih ruku i dela, ni rane sve,
i jedina vodilja mi je ova svetlost mesečevog fenjera.
I Božiju, evo, usvajam zapovest,
da je ljubav izvor života,
jer nemam više kud, a nemam ni vremena, da gubim bitke
davnašnjih strahova i neodsanjanih snova.
Danka Avramović Mijatović