U uglu - Goran Radičević

U uglu 

Ako ne potoneš u ćutanje potonućeš u strah.

Za koje nebo se i kojom snagom hvataš,

list je i drvo i šuma, sve što je zeleno.

Cvetaš li cvijetom ili si utonuo u dodire...

Probaš zagrljajem da se vežeš za realnost,

da te dodir podsjeti da si živ.

Meni je stalo...

Pitam se kojim čulom osjećaš

vjetar na krilima leptira...

Osjećaš li istim koliko boli to što si takav...

Siv.

Negdje unutra te ima nije sve samo nebo

prazno i plavo.

Misao kao oblak i riječ - kiša.

Ako ne potoneš u strah potonućeš u nebo,

zbunjen nedostatkom oblaka i rumenila

čućeš poj slavuja a nećeš poznati pjesmu.

Dodir.

Poznaješ li prstima cvijet koji gledaš u ruci,

licem poljubac plah.

Čemu riječi koje sluša praznina i tama

i kakve riječi prazninom govoriš.

Ako u tebi još postoji luča zasijaj mrakom

pretvori ga u dan.

Ako ne potoneš u nebo potonućeš u sebe

u haos i sunovrat u majku svih zaborava,

da tražiš smisao sebe u sebi izgubljenom.

Strah ubija sve razume, strah zaključava brave

koje samo pogled drži otvorenim.

U tebi je haos u tom haosu harmonija

koju je stvorio dan. Nađi je i budi tu, slušaj.

Da prepoznaš nebo za koje se držiš

i šumu iz koje si ubrao zeleni list,

da i bez dodira znaš da je sve još tu, da postoji.

Meni je važno...

Mora postati važno i tebi,

onom u tebi da opet postane Ti.

Goran Radičević