Ukleta misao
Svi stari počeci su imali stari kraj,
hladan i nedorečen, kao oduzeti san.
Najviše bih voljela da sam ptica
koja sluti nedogled
i neumorno luta kroz dan.
Pitala sam savijest
kako se liječi Skoro.
Skoro do jutra,
Skoro do patnje,
Skoro do srca
i još malo preko.
U srži je spavala provalija,
ukleta misao što para dušu
i odlazi pravo u pakao.
A ja ne znam kojim putem
krugu dolazi kraj.
Nije moglo da se gleda riječima,
kad je inat postao od kletve jači.
Sudbina je ostala sama na dnu,
do nekog stvarnog Zauvijek.
Srcem se kidaju praznine,
a greškama se opet oprašta.
Da li ćemo ikad ući u suštinu iskre
koja se samo jednom rađa?
Vanja Parača
