Vakuum vremena

Vidjeh te u Bezvremenu.

Nadah se i čekah te.

A ti se sakrio u nekoj čeki

bez prostora i bez prilaza;

i čekaš ... , da te nađem.

Čula sam kako me dozivaš

isprekidanom žicom snova.

Nadovezivala sam glas snova ....,

i snova ... .

I s’ nova! I s’ nova!

I s’ nova!

Nađosmo se u Neprostoru

laki i sjetni kao prstohvati.

Neosjetljivi na dodir

ni na treptaj glasa.

Ostadosmo ...

dva imena i ... ,

nešto snova iz bezvremena

izgubljeni u magli nedočeka.

Nedočeku moj!

Stanica Perošević

Pročitajte još