Zašto se bojiš
Zašto se bojiš novoga dana,
prijatelju
kad ni sam ne znaš
koliko crvena je lađa praskozorja
u kojoj će da doplovi?
Zašto te nemiri progone
a ne znaš
da ovi pamučasti oblaci
proljećem
samo rodne kiše donose.
Oluje dolaze ljeti,
poslije pasjih vrućina,
pa gromom i grádom,
unište kule od pijeska
građene čitavo proljeće jedno
....i još pola ljeta.
Zašto mi ne pružiš ruku
kad znaš
da želim tvoje prste tanane
da samo lutaju po mome tijelu
i pronađu tajno skrovište
u kojem ima mjesta
samo za purpur našeg predvečerja.
Koga se bojiš, mili?
Mene?
...ili samoga sebe?
Safeta Osmičić