Zvona
Jevremu Hajdukoviću
Dođe u svanuće na obalu,
osluškuje pjesmu razigranih vala,
pjenušavi šapat iz dubina
i odlazi pun snage.
Prođe pored stijene
sa koje savijen bor samotnjak
godinama odolijeva
crnim, kosmatim talasima
što ga prizivaju sebi.
Svrati u stari maslinjak
pun vječnosti,
zna da zimi oholi vjetrovi
šibaju sa svake strane
a oni čuvaju stražu
i opstaju.
Obiđe na golom kršu
prkosni nar i smokvu
bez kapi vode danima
a puni plodova.
Prije sutona vrati se na obalu
gleda ljuljuškanje malog čamca
dok ribar izvlači mrežu
a mjesec traži bisere u školjkama.
U trenutku naleti bura
pomahnitali talasi puni snage
nose sve pred sobom,
čupaju mlade palme,
lome od stijene barke
sve do jutra
a onda se povlače stenjući
ostavljajući pustoš.
Bura na moru!
Bura u životu!
Sad zvona zvone...
Branka Vojinović Jegdić