13.11.2019.
Poezija

"Gorski Vijenac" - Petar Petrovic Njegos

"Gorski Vijenac"

                    (odlomak)

 

 

Al' je djavo, ali su madjije,

ali nešto teže od oboje?

Kad je vidju da se smije mlada,

svijet mi se oko glave vrti.

 

Pa sve mogah s jadom pregoreti,

no me djavo jednu večer nagna,

u kolibu noćih Milonjića.

Kad pred zoru, i noć je mjesečna,

vatra gori nasred sjenokosa,

a ona ti od nekuda dodje;

ukraj vatre sjede da se grije.

 

Čuje da svak spava u kolibe.

Tada ona vjenac rasplete,

pade kosa do niže pojasa;

poče kosu niz prsa češljati,

a tankijem glasom naricati,

kako slavlja sa dubove grane.

Tuži mlada djevera Andriju,

mila sina Milonjića Bana,

koji mu je lanih poginuo

od Turakah u Dugu krvavu.

 

Pa se snahi ne dao ostrići:

žalije mu snahin v'jenac bilo

nego glavu svog sina Andrije.

Tuži mlada, za srce ujeda,

oči gore živje od plamena,

čelo joj je ljepše od mjeseca,-

i ja plačem ka malo dijete.

 

Blago Andrij' dje je poginuo-

divne ga li oči oplakaše,

divna li ga usta ožališe...