Put u Arilje - Ljuba Babovac

Put u Arilje

Sprema se deda,
čitav vek, čini nam se,
da ostvari želju životnu.
Samo jednu (svako jednu
životnu i ima, ostale su
lakrdija uma).
Da kupi volove sa
najvećim rogovima u selu.
I ode.Za njega na kraj sveta.
On, prtenica, dva zastruga,
proja, drvena kašika i
poslednja polovina
kaiša slanine.
Tri dana hoda do Arilja,
četiri nazad sa još
dva člana porodice.
U kući tišina
teška kao suša.

Sedmi dan s večeri
zazvoni medenica,
orgulje našeg doma.
Stiže matador
ariljskog vašara.
Daruje nas osmehom
kakav ne videsmo.
Mrak je, uvlače teške
noge nova čeljad
u nase svetilište.
Blješti srebrni nakit
na čelima njihovim.
Blistamo i mi i
odlazimo na spavanje
lakši za breme
sedam dana teško.

U ponoć, a u selu
kob uvek tada dolazi,
ili mi loše računamo,
tek usnulo spokojstvo
zapara zveket!
Sudaraju se rogovi
prispelih lepotana.
Bdimo do zore pred
sirotinjskom stajom.

Za jutra, deda ih skrati.
Ne boli to volove,
nas boli zasečena rana
neispunjene želje.

Ljuba Babovac

_

Ilustracija:

https://galerijadacesin.wordpress.com/tag/naivna-umjetnost/