Profesorovo pismo - Milun Lutovac

“Kad sam bio mlađi pamtio sam sve,  dogodilo se to ili ne;

                                                         Sada moje sposobnosti slabe i uskoro ću se sjećati

                                             samo stvari koje se nikada nisu dogodile.”

                                                                                                                    M.Twain

Profesorovo pismo

Šezdesetpetogodišnji  internista, mještanin, što se u malim sredinama posebno vrednuje i nerijetko služi kao alibi nedostacima koje, ruku na srce, svaki čovjek može da ima, jednog vedrog oktobarskog jutra, ganut iznenadnim gubitkom kućnog ljubimca, privrženog rotvajlera Reksa, odluči da posjeti svog starog profesora latinskog jezika.

        Dakle, odlažući jutarnju štampu u koju je do maločas bio uronio kao crnovrati gnjurac u blato, doktor  odluči da posjeti vremešnog prijatelja i da, istini za volju, provjeri da li je profesor  još uvijek među budnima jer, eto, ni aurelijevski Rex nije mogao da se odupre neumitnom protoku vremena, a ne krhki učitelj davno upokojenog jezika.

      Tekst, na čijim marginama je, lako, kao nekada na receptima,  grafitnom olovkom dodao dvije latinske riječi oblivio i dementia, a zatim ih potrgao i, kao sitan novac  stavio u  džep, počinjao je kao neki manifest:

 TAOS, NEW MEXICO, mart 1999.

   Više od dvjesta medicinskih eksperata iz cijelog svijeta skupilo se u malom gradu Taosu, usred kuća od glinene opeke sušene na suncu i zelenih quesadilla, da razmijene podatke i hipoteze.

     Ta pustinja na visokoj nadmorskoj visini činila se čudnim mjestom za borbu protiv opake bolesti, ali stručnjaci konferencije “Molekularni mehanizmi kod Alzheimerove bolesti”, koja se održavala svake druge godine, trebali su utočište od svojih svakodnevnih obaveza.

   Prve večeri u osam sati Stanley Prusiner, biolog s Kalifornijskog univerziteta u San Franciscu i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1997. godine, ustao je da održi uvodni govor.

“Ne mogu se takmičiti s Monicom”, počeo je slegnuvši ramenima, “ali mislim da nam je svima jasno da ne bismo saznali ništa novo...”

Naime, upravo je tog trenutka na TV stanici ABC počinjao željno iščekivani intervju Barbare Walters s Monicom Lewinsky.

      Lokalno stanovništvo je odjurilo kući da vidi medijski dobro pripremljenu promociju knjige vrijedne milion dolara o nečasnoj vezi sa seksualno ugroženim predsjednikom. Naučnike je zanimalo nešto drugo.

       “Morosis na grčkom, oblivio i dementia na latinskom, dotage na srednjeengleskom, démence na francuskom …”,  nabrajao je  Prusiner, dodajući, kako se navodi u  tekstu, visoko izvijenim kažiprstom:

“Početkom 2011. godine prvi “baby-boomeri” će postati šezdesetpetogodišnjaci. Gospodo, moramo riješiti problem ili će nas zaborav preplaviti...” na ovom mjestu, bivši gospodar rotvajlera Rexa,  nacrta  podeblji znak uzvika.

      Nesvjesna navika doktora, da crtka i zapisuje po novinskim marginama, kako bi se kasnije, stopama asocijacija vratio temama koje su ljekovito djelovale na njegovu sve veću osamljenost na brdu iznad grada, bila je neka vrsta gimnastike duha.

      Legenda školstva, stari profesor, o kojem se i dan-danas šapatom prepričavaju priče o čuvenoj ex-katedri, nije krio oduševljenje što je na kapiji svog skromnog doma ugledao cara od doktora.  Iznenadna radost nije samo dolazila iz poštovanja koje stariji obično gaje prema bijelom mantilu, već se u susretu osjećalo iskreno uvažavanje dva čovjeka koje bi, đavo bi ga znao, možda bilo i umanjeno, da je riječ o istoj struci, ali ovako ni jedan ni drugi nijesu krili oduševljenje što su jedan drugom napunili oko.

     Pa kako to obično pod strehom starih običaja biva, mandarina, zrno nara, domaća loza, i to ne prva s reda, nego ona iz sobe, sa plutanim čepom, pa riječ po riječ, a minuti idu, a sati lete...

      Doktor je bio lucidna, radoznala  pričalica, posebno ako priča  nije škodila glasu o njemu. Profesor, enciklopedija života, poznavalac morskih i jezičkih dubina. Latinski je bio maternji dok je on nosio dnevnik, a  Quintus Horatius Flaccus,  sin slobodnog roba, na popravnom ispitu u avgustu.

      Hiljadu i jedna priča, samo se još Šeherezada čekala, jer se profesor već tri puta dizao da uzme vrtnu kabanicu koja je visila o laktu stare rozaklije, pod kojom su ćakulali do poodaleko iza podneva, a onda su se, zbog promaje u kostima, jer oktobar na primorju zna da bude likaviji od latina, preselili u trpezariju naherene kućice, da omaste brk, a bogami i mušemu, i u toplijem kutku nastave priču o svemu i svačemu, osim o sebi.

      Činilo se da  profesor sve češće gubi nit priče i da su stanke bivale sve duže. Bio je to potpuno drugi čovjek, mjesec na izmaku. Posmatrajući domaćinovo nesigurno snalaženje prilikom pretrage fotografija i papirića, koji su ispadali iz raskupusanih bilježnica, posebno, kad je riječ o nevodjenju računa o vremenu, s blagom, ali samo s blagom primisli, doktor oćuta, ovdje, pominjanja bezvrijednu, nadmoćnost.

Možda namjerno, a možda slučajno, možda nesmotreno, a možda zlurado, što bi se najmanje moglo vezati za našeg doktora, ako nije  zbog loze sa plutanim čepom doktor najednom zamoli profesora da mu onako, s nogu, prokometariše one dvije, na margini novinskog teksta dodate latinske riječi, koje su se eto, zadesile u džepu, a kad su već tu...

       Ne sačekavši odobravanje, oborenih očiju, kao da se boji da ne bude odbijen, pruži komadić novine ka velikom među učenima i opet sjede, samo ovog puta na koklicu bliže vratima, da ne bi očamali.

    Profesor je, ne skidajući zaostali osmijeh i suznu radost očnih kapaka, nagnut nad raskupusanim dnevnikom odbjeglih dana, dugo zurio u ceduljicu, a onda samo zaćutao. Nije odgovorio ništa. Strpljivo je, namjerno ne remeteći nelagodu koja je sa upaljenom čkiljavom svjetlošću, jer se već bilo smračilo, ispunila sobicu, sačekao da trenutak rastanka dođe sam po sebi.

   Doktor je pomislio da je Justinijanovog tumača zatekao nespremnog ili da je, što će prije biti, profesor već čekirao kartu za putovanje u jednom pravcu.

    Pozdravili su se, ne kao pri susretu, ali pozdravili.

Prošlo je više mjeseci, možda i cijela godina, kada je na adresu cara od doktora pristigla pošta sa strogo i uredno ispisanim imenom primaoca. Doktor je u svojoj vili, ušuškan u meku ćebad grickao suncokretove sjemenke i razmišljao o sve učestalijim bolovima po lijevoj strani.       Pismo ga je prijatno iznenadilo i kao da je nesvjesno htio da ga ostavi za poslije, medjutim, radoznalost koju smo već pomenuli kao jednu od doktorovih vrlimana nije mu dala mira i on, pljucnuvši krilce zaostale sjemenke, odloži staklastu, poluprozirnu zdjelicu, utiša ton na televizoru  i uze pismo. Laganim pokretima ruke otvori koverat i poče čitati.

      Nije ni pred samim sobom mogao sakriti  zbunjenost koju mu je donijela sadržina pisma. Naime, u pismu je bila, istim rukopisom kao na  koverti, ispisana jedna, jedina latinska sentenca.

Iz cijelog sadržaja razumio je samo nešto kao finge, fingare... što bi se u slobodnom prevodu, pomisli naš doktor,  moglo prevesti kao:  podražavati, raditi nešto prstima…

Odmah je shvatio da je pismo mogao uputiti jedino profesor ali nije mogao ni naslutiti o čemu se zapravo radi.

      Već sjutradan, očekujući lak plijen i poentu za kasnije prepričavanje, dao se u lov na prevod ali se ubrzo ispostavilo da je to bio lov na Kalidonskog vepra i da će sve potrajati. Prevrnuti su svi rječnici, alarmirani svi znalci latinskog, italijanskog i francuskog jezika, ali uzalud. Po savjetu prijatelja po šahu, kod koga je takodje potražio pomoć, jer nikada se ne zna gdje klija misao,  sentenca je proslijedjena na drugi kraj države i,  tu je, opet, sve stalo.

Vrijeme je prolazilo, a priča o profesorovom pismu, kao sve iznenadno i primamljivo na prvi pogled, počela je da čili.

        Sledeće jeseni koja, možda i nije bila tako žuta, kao što se danas čini, prilikom jednog od prijema, koji su bili uobičajeni u krugovima u kojima se naš doktor  kretao, prišla mu je srednjovječna dama bez šešira ali sa, do lakta, navučenim rukavicama i preko njih, prstenom sa zelenim kamenom. O ukusima,  posebno  ne ovom prilikom, ne treba raspravljati. Dakle, prišla mu je, po svemu sudeći neobična dama  i oprezno, onako, kao da neće, počela priču o latinskoj sentenci koja, kao sevdalinka,  putuje od grada do grada.

      Ne bez čuđenja, šeretski se, nevino sliježući ramenima, braneći, kao da je riječ o nečemu ne toliko važnom, doktor priupita damu bez šešira, kako to da se od toliko umnih ne nađe junak da tih nekoliko pišljivih riječi - raskopča. Ovdje treba napomenuti da je naš dok  veoma rijetko bio vulgaran, osim kad je bio zbijen, iza cara, do samog duvara.

     Dama, oćutavši doktorovo nestrpljenje i nespremnost za koketiranje, što je, kad je riječ o našem junaku,  bila prava rijetkost, vještim, skoro neuhvatljivim pokretom okrenu prsten  i veliki zeleni kamen nestade unutar šake. Onda malo zastade i skoro šapatom, kao da kani da se revanšira za neki trun iz prošlosti, dodade:  “pišljivih – prava riječ”. Doktor je bio zatečen, ali prije nego je bilo šta mogao reći, dama nastavi:

“Prevod  i nije neki problem, ali  značenje, to je već nešto drugo…”

      Dama, kao da je svakim pokretom kupovala doktorovu pažnju, opet okrenu prsten i dodade:     

“Nije tu baš riječ o nekoj latinskoj mudrosti - moj dottore”

      Doktor otrlja šake kao da mu zebu, klimnu glavom odobravajući svaku, pa čak i najnepristojniju ponudu, prekidajući, na tren i disanje kako ne bi izgubio ni sekud od onog što slijedi:

“Misao bi se, ali da ovo ostane među nama...”, dodade skoro šapatom dama sa rukavicama i prstenom sa, sad već doktorovom pažnjom posebno uvaženim, zelenim kamenom:

“mogla prevesti:

         Kada ti prijatelj piša, pišaj i ti ili se bar pravi  da to činiš”.