Ostani kod kuće, ostani doma! - Danijela Nela Jovanović

 Danijela Nela Jovanović  rođena  je 1974. god.  u Podgorici. U rodnom gradu je završila osmogodišnje i srednjoškolsko školovanje a studirala u Nikšiću na Filološkom fakultetu - Odsjek za ruski  jezik i književnost, i u Kotoru Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Završila je Školu novinarstva MMC.U toku školovanja nagrađivana je na mnogim konkursima i školskim takmičenjima, a zatim objavljivala u vodećim listovima i književnom časopisima. NJene pjesme i prozni radovi objavljeni su u brojnim zbornicima i zbirkama  u Crnoj Gori i regionu. Volontirala je kao radijski voditelj Drugog programa RTCG, i kao novinar portala iz regiona. Član je Udruženja književnika Crne Gore, koje je i izdavač njene prve zbirke poezije “Ivicom  ponora”. Živi i radi u Podgorici.

PLES SA VUKOVIMA

Sa vukovima plešem

po bespućima

čekajući da rastrgnu

parče po parče duše.

Iz beonjača krvavih

čitam glad i slutim:

utoliće ga mojom strepnjom.

Miris zemlje se osjeća

u razjapljenim čeljustima

iz kojih cure sline.

Nemoćne ruke traže utjehu

u kamenim neviđelima

koja nevješto crtaju lik

starog znanca.

S´ vukovima mojim plešem

po bespućima.

IZNEVJERILA SAM,ZNAM

Prekinula sam potragu za smislom.

Sve je varka,laž.

Ispljunula sam ideju o idealu

Puškina i Majakovskog.

To je poezija,

a poezija nikad nije savršena.

Po rodjenju su me odredili za velike.

U kolijevci mastilom zadojili,

da prije progovorim,

da viknem nepravdu.

Pala sam

jer me nisu učili da hodam.

Trčala sam da sustignem očekivanja.

Čovjek je ništa

ako se hrabri neznanjem.

Ili sveznanjem.

Ostari prije vremena

kada zagrli kamen i riječ.

Strašno je biti mali čovjek,

ali je još strašnije biti pogan.

Znam,iznevjerila sam

što nisam porasla koliko su htjeli.

Ali,ne marim.

Gospodu sam,i sebi,ostala vjerna.

TI SI SAMO LIJEP I NIŠTA VIŠE

Bolovala sam dugo jer te nisam prepoznala.

Odbijala da pričam vjerujući da ćutanjem mogu da te vratim.

U mojim čizmama ostali su tragovi ušećerenog ljeta

u kojem si me zauvijek osvojio.

Kao medalju.

Odbolovala sam podsmijehe upakovane u lažnu slatkorječivost

i stidljivo pružila ruku tužnom dječaku koji

je gledao tvojim očima.

Tražila sam da priča o sreći.

Trebao mi je zaklon od ljudske pakosti,

trebalo mi je da se ušuškam

u sigurne godine.

Znaš,čini mi se da sam bila starija od sebe

i da sam ovaj život,jednom davno,odživjela pogrešno.

Gledala sam kroz prozor krovove tuđih kuća

i zamišljala da u nekoj živimo skupa,

sa rodom na odžaku.

Samo,ona nije donosila bebe.

Kako sam mogla da znam?

Ti živiš na drugoj strani svijeta

na kojoj se nikada ne plače.

Tabani su ti skroz otvrdnuli od hodanja po ledu,

ruke za čitav broj veće od mog lica.

Stojiš u redu za čekiranje

a kartu si zaboravio u sobi s pogledom na vjetrove.

Dugo sam se molila da zaboravim da postoje mjeseci

u kojima je čekanje izbor.

Protrčala sam ispod duge da promijenim ime, 

izbrišem konture tvog lika.

Obris tijela bez duše,u kožu utisnut,

ostaće kao podsjetnik da me nisi nikada bio vrijedan.

Jer,od svega što čovjek može biti

ti si samo lijep i ništa više!