Ensar Bukarić rođen je u Bugojnu (1968).
Živi i radi u Gornjem Vakufu – Uskoplju (Bosna i Hercegovina).
Diplomirani je inženjer mašinstva.
Piše od 1977. godine. Sarađuje sa časopisima, zastupljen je u zbornicima i antologijama. Djela su mu objavljivana u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i SAD-u, Albaniji, Maleziji, Kirgistanu, Uzbekistanu i Rusiji. Sa dvoje kolega objavio je 2018. godine koautorsku zbirku poezije „Poetiziranje svemira“, a samostalno zbirku poezije za djecu „Svaštarnica“ 2020. godine.
Najviše piše kratke priče i pjesme od kojih su neke i nagrađivane. Posebno voli da piše za djecu.
NA KRAJU
Na kraju se samo mrtvi broje
i kilometri osvojene zemlje.
Vojnici generalima postaju,
a onima bivšim,
posmrtne marševe sviraju,
posthumno daruju slavu.
Topovsko meso se troši,
kolaterali su nebitni svima,
i smrt se zaziva jasno
potezom nevidljivih ruku.
- To pasja su vremena.
A psi su rata, beštije mira
po tijelima nakaznim bestidno gaze,
očiju iskolačenih trudnice mrtve
gledaju krvava njihova djeca,
bez nade, bez sreće,
bez vremena samog.
Tu bitka nema, tu vrag je sam,
pogane svoje ispleo prste,
mriju da žive, da ubiju bol,
ispaćeni, istrošeni, pokoreni,
a niti ljudi, ni zombiji strašni.
Na kraju: za koga početak biva?
I ko će ponosno slušati himnu
u stavu mirno sa rukom na srcu?
Ko će darivati
i kome ce ordenje teško zveckati
umilnim zveketom gvožđa?
Gdje su te proklete nevidljive ruke
što svima nama mrke kape kroje?
Gdje su im krvavi skriveni novci?
Gdje su te njine jazbine tamne?
Iziđite, pojavite se, neljudi!
Izmigoljite, ispuzajte!
Na kraju će biti kraj,
ali kraj za nas i kraj za vas
kraj za sve, sva i svakoga,
ako vas ranije,
ako vas ranije,
kletva,
kletva mrtvih ne stigne!
NA KRHOTINAMA
Na krhotinama
tijela i uma
caruje svijet
koji ne zazivasmo.
Grebemo po površini
naših lažnih
dostignuća.
Nama su tragedije
inih
simpatične i komične,
a bjelinu bojimo
crnim bojama.
Prodajemo se
dodvoravanjem
zlu i dvoličnjaštvu.
Ispred svega
stavismo prefikse
manje vrijedne
od istine.
Živimo gluho
prestravljeni
samima sobom,
a odnosi naši
prerasli su samo
u simpatične
emotikone
svih vrsta.
Glumimo lažne
istine
i grijehe
sakupljamo
na tuđim kostima.
(Almiru Zalihiću)
SANJAM ZAVIČAJ
Sanjam zavičaj,
srcem ga dohvaćam
i pjevam,
sretan
što sam tu,
opet
i ponovo.
Ne dirajte moje snove!
Oni su mi za dom svezani!
Ne možete mi
nikad dati
više no što može
moj zavičaj.
Kad jednog dana oči zaklopim,
opet me ne odvajajte od njega,
od zavičaja
i od mojih prijatelja,
kroz vjekove i stoljeća.
Čuješ li, Aleksa,
brate po peru
i brate po zavičaju?
Bićemo skupa
i čuvaćemo opet
ljubomorno
naše blago
bosansko i
hercegovačko,
ti i ja
i svi mi.
(Povodom 150 godina rođenja Alekse Šantića)