Goran V. Radičević rođen 25.02.1964 u D.Zaostru. Završio srednju medicinsku školu u Beranama. Danas živi i radi u Risnu. Piše poeziju, haiku, prozu, eseje i kolumne. Urednik je jedinog haiku časopisa u Crnoj Gori (Haiku – Nekazano) i član redakcije časopisa za književnost i kulturu Nekazano. Objavio šesnaest zbirki poezije, dvije zbirke haiku poezije i jednu zbirku aforizama. Član nekoliko međunarodnih književnih udruženja.
UBIJANJE PJESNIKA
Sančo nikad neće biti Don...
Ni ti ne možeš biti Dulčineja
jer previše sumnji
nosiš pod kapom.
A znaš kako se kidaju biseri
i kako trče niz tvoje tijelo
do mog gladnog pogleda.
Naučila si
da se boriš protiv vetrenjača
samo da bi ubila pjesnika.
Znaš kako se kidaju biseri
i kako puknu kao duša
kad joj otimaju ljubav.
U tebi su vatre
a ja se instiktom opečenog vuka
vraćam u svoj log.
VOZ BEZ PRUGE
Ovdje ne postoji pruga
a ja ipak čekam voz, onaj poslednji.
I znaću da je poslednji,
tu ne može biti ni prvi, ni drugi...ni predzadnji.
Sve to ionako nije važno,
ni pruga ni voz, dok kandelabri sijaju.
Pozlatili su mi put
i sad je kao onaj cekin na nebu.
Pjevaj Koštano,
nikad ne bijah bekrija osim u njenom snu.
Pjevaj noćas da ne čujem
vij kurjaka u sebi.
Kriva mi je za bezbroj nespokoja
i poneku lijepu riječ...
kriva je jer joj, umjesto cekina, u očima
vidim zelene stepe.
Nijesam ja Mitke iz te priče,
nijesam naučio da vinom liječim dušu
i da me mamurna sjutra još više boli.
Niti je moja Zone
naučila prepoznati ljubav.
A voz samo što nije...
Ruke ti se pozlatile
kad si u pepelu zapretanu žišku
opet u plamen zavatrila,
oko ti vazda zvijezdilo
što si mi, zelenilom pogleda,
opitomila dušu kurjačku...
PROKRADANJE
Sad gazim lagano
po mekanoj vuni oblaka
dok ne zadaždim
i postanem iztokom
tvojih prolećnih bujica.
Znam zašto
prema nebu dižeš ruke...
Zora rumena sviće,
neću te buditi...
Prokradam ti se u san.