Ostani kod kuće, ostani doma! - Ivan Korponai

Ivan Korponai,Veliki Gaber, Republika Slovenija,  rodio se 28. aprila 1950. godine u Subotici. Završio Osnovnu školu u Aleksandrovu, srednju Grafičku za ručnog slovoslagača u Subotici, u Štampariji Jugoslovenskih željeznica, "Birografika". Godine 1973. odlazi u Nemačku gde je živeo i radio sve do penzije, sada živi u Sloveniji. Govori i piše prozu i poeziju na srpskom, mađarskom, slovenačkom i nemačkom jeziku.

Objavljene knjige

2005 "Kronika jedne Subotičke familije", 2007 "Nemirna su bila vremena", 2011 "Daj, mani me se Anuška", "BaÅ‚kaÅ„skie wiatry" (na poljskom jeziku), "Tri drugara", (sa Majom Danilović i Zlatomirom Borovnica), 2012 "U Anuške kuća nadoška", "Az én utam", (prvo izdanje na mađarskom jeziku), "I pojavi se…", (Trilogija I deo), "Zvezda na nebu", (Trilogija II deo), "Nemirne ravnice moje", (Trilogija III deo), 2013 "Prestop čez meje …", (na slovenačkom jeziku), "Exitus", "Moje drugo lice...", "Anuška... a išli mi samo po snašu", "Mint madár a viharban", (prvo izdanje na mađarskom jeziku), 2014 "Mint madár a viharban", (drugo izdanje na mađarskom jeziku), "Az éjszakák éjszakája", "Maradjál ott, ahol voltál", 2015 "Kad u dvorištima zamirišu procvetali jorgovani", 2016 "Az én utam", (drugo izdanje na mađarskom jeziku), "Döglött kutyák utcája", (na mađarskom jeziku), 2017 "Vergessen in Erinnerungen...", (na nemačkom jeziku), "A halottak is élnek az emlékeink határan...", (na mađarskom jeziku), "Exodus", (na mađarskom jeziku), 2018 "Ein hauch vom Ewigkeit", "Csak egy lépés a csillagok útjain... ", (na mađarskom jeziku), "Ház a második kerületben...", (na mađarskom jeziku), 2020 "Soll ich oder soll ich nicht..." (na nemačkom jeziku), "Mma Afrika"

U SEBI NOSIM

U sebi nosim

neku nedovršenu ljubavnu pesmu,

a mislio sam je napisati,

ali neke reči

mi još nedostaju,

a gde su,

gde sam ih izgubio

ni sam ne znam, ne sećam se.

u ruci olovka a ona drhti...

gledam u nebo, a ne vidim ni oblake

umoran pogled mi negde luta

i sve je... nekako tamno bez boja.

Gledam na sat,

a vreme leti iako krila nema

i tražim uzaludno smisao u svemu tome,

a ne vidim, ne vidim  nikakvog...

U sebi nosim

neku nedovršenu ljubavnu pesmu,

a mislim i želim je napisati,

a dobro znam, da je nikada neću moći...

REČI SU MOJE

Reči su moje

koje sada izgovaram

možda i za kaznu... tihe, skoro nečujne

a odjekuju u duši mojoj

nemirnoj, siromašnoj...

kao da prolaze kroz neku prazninu

i na tom putu

nestaju ko zna gde i zašto.

I kad kapljice kiše, koje padajući

misli u meni nepovratno brišu,

stojim sam, ne znajući šta da uradim

na ivici nečega neizgovorenoga... ćuteći!

I kad se ponekad

vraćam u neku prošlost

šetajući po subotičkim grobljima

razgovaram sa mrtvima

slušam pažljivo svaku njihovu reč

i pokušavam da razumem,

šta mi hoće reći...

pokušavam, ali na žalost ne uspevam...

Reči su moje

koje sada izgovaram

možda i za nekoga nerazumljive, konfuzne

kao da neki nered

u meni i oko mene vlada,

a ja... pokušavam da napravim reda,

pokušavam,

ali na žalost ne, i ne uspevam...

KO SAM JA

Stojim u senci...

na promaji mojih osećanja

sa nemirom u sebi

i gledam... ogradu od bodljikave žice.

Zar ja, bednik, koji je rođen u slobodi

moram da se bojim

da ću da umrem ograđen

bodljikavom žicom od ostalog sveta?

Dušmani su na pragu moga života

gaze po mojim

utabanim životnim putevima...

Ko sam ja

pitam se tiho u sebi gledajući u nebo...

I zašto sam tu?

Neki glas kao da u meni govori:

Stoj i ostani stajati tu gde si

i onda ako si razočaran

od ovoga bednog, ovozemaljskog života...

Nisi ti taj koji je kriv, niti možeš biti kriv

za grehe drugih...

Ne okreći se nikada zalasku sunca

jer po tom mrak će biti

i ostati zauvjek u tebi i u tvom srcu...

Gledaj u sunce koje izlazi

gledaj u život koji sasvim polako dolazi

i koji se sada rađa a ne, ne umire...