Ostani kod kuće, ostani doma! - Ljiljana Gligorijević

Ljiljana Gligorijević rođena je u Darkovcu kod Crne Trave 1963. godine. Od 1967. godine živela je u Žitkovcu kraj Aleksinca, gde završava osnovnu školu i pedagošku akademiju.

Od školske 1987/88. godine radi kao učitelj u Crnoj Travi do danas. Na učiteljskom fakultetu diplomira 2007. godine.

Poeziju piše od rane mladosti i u poslednjih godina, zastupljena je u više od dvesta pedeset zbornika, rukoveti i almanaha. Dobitnik je više prestižnih nagrada, povelja i priznanja. Predano posvećena svom učiteljskom zanimanju i pedagoškom radu sa svojim učenicima, osvaja više od tri stotine nagrada, priznanja, diploma i pohvala na školskim, opštinskim, republičkim i međunarodnim takmičenjima.

Njena prva knjiga „MI ĆEMO TI BITI NADA“ posvećena je liku i delu Svetoga Save i prilagođena deci školskog uzrasta, a namenski pisana za školske priredbe (objavljena 2013. u izdanju UK-a „RASKOVNIK“). Zbirka ljubavne poezije „ŠARENICA“ objavljena je 2017. u izdanju UK-a „RASKOVNIK“)

Jedan je od osnivača i potpredsednik Umetničkog kluba „RASKOVNIK“ – Smederevo. Pri istoimenom klubu uspešno vodi Kreativnu radionicu „MILj“. Član je Učiteljskog društva Leskovac, Sindikata obrazovanja Srbije, SKORA-a - Ogranak Smederevo, Haiku udruženja Srbije i Crne Gore, KK „Miroslav Mika Antić“ – Inđija, Udruženja balkanskih umetnika – Subotica, Srbsko-ruskog bratstva – Beograd, Srpsko-bugarskog prijateljstva – Novi Sad, počasni član Književnog salona „POEZIJA STENKA“ Stenka – Beograd, trener Zabavne škole fudbala (OPEN FUN FOOTBALL SCHOOLSS) Srbija, delegat Svetske škole poezije za Jablanički okrug („SCUOLA DI POESIA – SHOOL OF POETRY / SCUOLA INTERNAZIONALE DI POESIA – WORLD UNION OF POETS – U.M.P.“).

Piše recenzije, radi lekturu i korekturu.

Danas živi i stvara u Vlasotincu.

VINO  I  ŽENA

U vinu se istina krije

u ženi čuvstvo najmilije,

vino nam krepi dušu

i daje snagu,

a žena ljubavlju svojom

budi život i nadu.

No oprezan čovek mora biti

sa kojom merom će vino piti

i kako ženu osvojiti,

mora put ljubavi znati

i uz čašu rujnoga vina

srce joj dati.

Žena je život,

zora, svitanje, jutro,

dan, suton i tmina...

a vino rumeno, crno, belo

je piće kojim diše

ISTINA.

KAKO JE LEP DAH PROLEĆA

Kako je lep dah proleća,

kako je divan osmeh na licu,

kako su zraci sunca

topli i nežni

dok miluju moje telo.

Ah, kako je sve to lepo,

ali ti koji si daleko –

nagoniš moje suze da izviru

i da se kotrljaju

po mome licu.

Moje srce krvari od bola,

a kako je lep dah proleća.

SUTON

Nebo zakopčava dugmad dana,

iz procepa izviruje purpur

i prstima se drži

za indigo-plave krajeve.

Samo drveće mudro ćuti,

ubrzo će utonuti u tminu

i tek će po koji reski zvuk

probiti tišinu.

Oči sunca spuštaju kapke,

suton im navlači smiraj noći,

namešta jastuke na uzglavlje

pa kreće u susret noći.

Vragolan pravi

zna da noć tajne krade

i zato šapatom lahora i vihora

u njena nedra stade.

Da, siguran je u toj tmini

obilju tajni ljubavnih priča

nije on od juče,

mudar je to star-mladi čiča.