Ostani kod kuće, ostani doma! - Majo Danilović

 Majo Danilović, rođen1955.

·         Diplomirani politikolog, grafički dizajner

·         Samostalni književnik

·         Živi u Beogradu

·         Član Udruženja Književnika Srbije

·         Član Svetske akademije za poeziju, Verona /Akademija pod patronatom UNESCO, okuplja 60 istaknutih pesnika iz celog sveta/

·         Koordinator Svetske akademije za poeziju za teritoriju slovenskih zemalja

·         GlOdUr Književnog salona "Poezija Stenka"

·         Publikuje od 2008., radovi su mu objavljeni u mnogim antologijama, zbornicima, almanasima, književnim časopisima...

·         Izveo više samostalnih književnih performansa

·         Objavio 12 samostalnih knjiga poezije, dve zajedničke, priredio više književnih zbornika i almanaha

·         Pesme i priče su mu nagrađivane.

UISTINU ISTINA

Ljubim te istino, cjelovitu,

djelimičnu ili privid tebe.

Ima li te, istino!

Ima li istine u glasinama

da ćeš se uskoro pojaviti.

Istina koju imamo,

umorila se od istine,

od nas i mi od nje.

Čekamo te širokih ruku.

Javi, kad kaniš u naš kraj,

gromki ćemo kliktaj

na svaki tvoj nagovještaj.

Ne podvaljuj! Uistini se istino!

Padni među nas pravovjerne,

Istinom ćemo te ustoličiti,

buduća naša istino,

ma koliko patvorena bila.

Dosta je nama njihove istine!

Istino, ili kako li se već zoveš,

stupi među nas

i da nam dugo poživiš,

na čelu sa svojim prividom.

Vaistinu istina!

Neko je kinuo – istina!

KO SAM, ŠAPNI

Ko sam?

Tvoj, ničiji?

Brojiš li me, pratiš, štitiš?

Za šta sam ti?

Za zemlju, nebo?

Za tjeskobu, za rahatluk,

besje, nebesje?

Vjeru, nevjeru?

Glasnik rata-sunovrata,

vjesnik mirja-neumirja?

Jesam zbilja?

Umro, rođen, tobom vođen?

Ko sam, šapni,

oživi me il´ razapni.

Da l´ da slutim,

na slućenog da se ljutim, reci!

Da l´ da kleknem il´ poletim,

da oprostim il´ se svetim.

Svjetuj mene –

da se stane ili krene!

Da zaječim il´ radostim,

koja maska, koji kostim?

Znakom, migom –

da l´ za tugom ili brigom.

Il´ za plugom, il´ za knjigom?

Prosveti me –

ko sam, reci!

Gdje se oteh, kud nestadoh,

da l´ životom idem, odoh?

RAZROKOST

Jedno mi oko gleda u tugu,

drugo na sreću.

Lijevo ne vidi dalje od nosa,

desno nebo dosegne.

Jedno okrenuto istini,

drugo opsjeni.

U jednom oku svijetlo,

u drugom mrkla noć.

Veće mi oko ne vidi,

sitnije ne želi da gleda.

Jedno gleda unutra,

drugo van.

Jedno crno, drugo graorasto.

A sve zato što se kunem u oči

i nikako da mi ispadnu.

Smeđe gleda u sunce,

sivo u zemlju, svevido, nevido.

Jedno se stidi, drugo gordi!

Oko ovog podočnjaci,

preko onog kapak.

Jedno oko mi ima očnjake,

drugo krezubo.

Ovo – gluvo, ono – nijemo.

Jedno široko oko,

drugo oko duboko.

Obično oči držim na glavi,

ponekad u nožni siđu palac.

Uočim ispod oka,

moje oči ispod oka se gledaju.