Ostani kod kuće, ostani doma! - Marica Žanetić Malenica

Marica Žanetić Malenica rođena je 1952. u Veloj Luci na Korčuli. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završila je u Sarajevu (BiH), a ostale razrede gimnazije i Ekonomski fakultet u Splitu, gdje i sada živi. Tijekom većega dijela radnoga vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Deset godina je bila suradnica časopisa za žene Zaposlena gdje joj je objavljeno više od sto priloga. Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Klub prvih pisaca, Udruge „Kvaka“, Umjetničke likovno-pjesničke unije Vlaho Bukovac Split (dopredsjednica za književni dio) i Hrvatskog književnog društva Rijeka. 

        Pjesme je počela pisati još u osnovnoj školi, a nastavila tijekom gimnazijskog školovanja i studija. Vratila im se po umirovljenju te je 2018. objavila dvije zbirke: Da je noćas bilo (Redak, Split) i Četiri čarobne riječi (Redak, Split).

        Uz pjesme za odrasle i djecu piše kratke priče i putopise. Priča Bilo mi je suđeno objavljena je u biografskoj knjizi Na ovo sam baš ponosna – 62 žene i njihove priče (Redak, Split, 2016.), a putopisna proza Zemlja uvezene povijesti – Dnevnički zapisi iz Australije tiskana je u nakladi Centra za kreativno pisanje Zagreb u travnju 2019. Upravo joj je tiskana poetska zbirka Žena svojih godina (Kvaka, 2020).

        Poeziju i prozu objavljuje u web časopisu za književnost Kvaka i na portalu Hrvatski glas Berlin, gdje ima svoju rubriku naziva Tragom uspomena te pjesme za djecu u časopisu Mali Pero.  Pjesme i priče su joj uvrštene u četrdeset zbornika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori. Moderira pjesničke večeri i promocije te sudjeluje i na drugim pjesničkim događanjima u organizaciji društava čija je članica. 

MORE NA DLANU

Ono meni je zlatno polje žitno

zelena livada u proljeća cvjetna

more modro biću mom je bitno

dijete mi je, ljubav bezuvjetna.

U bezglasnoj dubini k´o iz snova

mir taloži u meni i kad se pjeni;

on moćni vladar vjetra i brodova

ja plankton sitni u njegovoj zjeni.

Kad obala mi tvrd kamen postane

usrdno ga molim o meni da skrbi

u besane noći i samotne mi dane

da počeše kad život me zasvrbi.

Volimo se strasno, bez ostatka

jedno drugom ne nalazimo manu

meni ono slano je, ja njemu slatka

more je u meni, ja moru na dlanu.

NE ČUVAM VIŠE

Ne čuvam više svečane haljine,

ni spavaćicu od podatne svile

ni čipkaste gaćice za posebne prigode;

sad ih oblačim kad mi se hoće,

ne smeta mi kilogram više,

ne robujem diktatu mode.

A za one čaše na visokoj nozi,

iz kojih su nekad pili samo gosti,

skovala sam osvetnički plan:

razbijat ću jednu po jednu

jer sad iz njih pijem baš svaki dan.

Rašila sam stare šavove života,

prekrojila ga, učinila novim,

da otvorena uma daljinama hrlim

razotkrivajuć´, korak po korak,

Svijet što pisac nazvaše ga vrlim.

I još nešto –

potrošit ću do posljednje lipe

sve novčiće čuvane za nedajbože

da ugađam srcu koje kuca sretno

ispod široke haljine i naborane kože.

IDI

Sve smo si već rekli,

svatko je svoju iscijedio muku,

više nemaš u rukavu asa,

tek praznu mi pružaš ruku.

Brodolomci smo, kazuju nam lica,

pa pokušajmo kao zreli ljudi

ugaslu ljubav mirno odložiti

u staru mapu neuspjelih skica.

Ti vješt si ribar ženskih duša

i moja ti je dugo s udice jela,

al´ ljubav nije poput one ptice

što iznova se diže iz pepela.

Zato idi, bez glasa, bez bijesa,

neka te sretna misao prati,

a ja ću sudbu još jednom molit´

vjeru u pravu ljubav

milostivo nek´ mi vrati.