Miloje - Mikica Tomić, rođen je 1977. godine u Pljevljima, gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Put ga potom vodi u Tivat, u kom provodi 10 godina, da bi svoj životni brod, usidrio u Panonskom moru,
u Somboru, gdje i sada živi i radi.
Prve pjesme pisao je još u osnovnoj školi a potom je uslijedila duga pauza. Pisanju se vratio prije pet godina i njegove pjesme sa nestrpljenjem čekaju da se nadju medju koricama prve zbirke.
U medjuvremenu, svoju poeziju pretežno objavljuje u poetskim fejsbuk grupama, kao i u književnom časopisu "Suština poetike".
Državljanin je "Pesničke republike".
ZRNCE PIJESKA
Kako sad da složim, česte misli moje
i po kojem nizu u stih da ih u stavim.
Od izvora malog nastala je rijeka
bujica od misli u kojoj se davim.
Puštam da me nose te bujice silne,
želim samo stići u mirnije vode.
Do ušća da dodjem, uronim u more
po kojem pjesnici vjekovima brode.
Da bar jedno zrnce na dnu mora budem,
jer pjesnikom sebe ja ne mogu zvati
Ako svoje misli uspijem da složim,
pa nastane pjesma ja ću Vam je dati!
ZNAK ZA ČOVJEKA
Vijenci od lovora,
orlovi i zmajevi,
medvjedi i lavovi,
zvijezde i mjeseci.
Kokarde i krstovi,
svastike, petokrake.
Sve te silne znakove,
i simbole ratničke,
na glavama nosiše,
na grudima crtaše.
I njima se klanjaše,
A pod njima gaziše
daviše, ubijaše.
Niko da se dosjeti
da od nečeg napravi,
znak koji će nositi
po kom će se poznati,
oni što su pošteni,
pravedni i iskreni.
Tako je od pamtivjeka
nema znaka za čovjeka.
DANAK U DUŠI
Sidjite sa Olimpa,
Vi samozvani bogovi,
Umišljeni gospodari
života i smrti!
Napustite Vaše
raskošne hramove!
Sa žrtvenika
više ne teče svježa krv,
iz preklanih vratova,
U ime bogova i
njihovih ratova.
Na kameni oltar
same dolaze žrtve,
Prilažu duše
prazne i mrtve.
Nevinih više nema!