Ostani kod kuće, ostani doma! - Milojka R.Jelovac

Ostani kod kuće, ostani doma! - Milojka R.Jelovac pisac-književnik rođ.1963g.u Šulima opština Pljevlja.Pisanjem se bavi već 40 g. Izdala četiri  zbirke pjesama Lastavicu 2015g, Molitvu 2016g. koja je proglašena zbirkom god.grada Niša pri uk.Branko Miljković i nagrađena statuom Cara Konstantina ,Ustani pjesniče 2017g.i Molitvu 2018g, Dobitnik tri zlatne značke od USKS sa sjedištem u LJubljani . Na konkursu „ verbumlandriatr“  u  italijanskom  gradu  Galatone  osvojila je prvo mjesto za Crnu Goru  pehar i diplomu...Preko 150  zajedničkih zbornika je zastupljena za manje od četiri g.koliko se takmiči na konkursima,i preko stotinu zahvalnica,diplpma,povelja itd. Blagodarnica Hilandara  zauzima posebno mjesto u njenom domu. Prošle g.od UK Lahor iz Požarevca nagrađena  medaljonov a ove g.peharom  za prvo mjesto...U hramu Svetog Save ispred udruženja SKANU odlikovana medaljonom  Mati Anastasije.Pjesme su joj prevedene na engleski,italijanski, bugarski i arapski..Još pet zbirki  napisane i spremne  čekaju na štampu. Majka je troje odrasle djece i presrećna baka zasad petoro unučadi Luke,Lene Hane Lune i Nataše.Živi  i stvara u Pljevljima.

 PRETEŠKO JE

Prikrada se hladna zima,

nema više toplih dana,

život hita ka smiraju,

jedna žena čeka sama...

Zaleđenu suzu s lica,

pogledati nisi hteo,

kleo si se samo lažno,

žnam da nisi me voleo...

Uzdah svaki teško boli,

iskreno sam te voljela,

ljubav mojabi ti malo,

dok me duša sva boljela...

Ja zapamtih reči tvoje,

Anđeo si ti na zemlji,

zašto ode ne vrati se,

usamljenoj tužnoj ženi...

Još posrćem ulicama,

i poglede krijem svoje,

srce pati ruke prazne,

bez ljubavi PRETEŠKO JE…

PRAZNA  KLUPA

Prazna klupa broji prolaznike,

dok je vreme neumitno lomi,

pa upita bagrem pored sebe,

za nas dvoje ko nam ljubav slomi...

Šaputanja slušala si naša,

dok je tihi povjetarac bio,

onog ljeta nadasmo se sreći,

a svak sanak svoj je već usnio...

Vjeverica gledala nas često,

dok sa grane na granu prelazi,

sad si tužna najmilija klupo,

tuda više niko ne zalazi...

Cvrkut ptica već je utihnuo,

pjesma im je tužna a i kratka,

završi se najslađa idila,

a bila je nježna mnogo slatka...

Samo nekad  dok me sjeta lomi,

prođem parkom pogledam te nemo,

nemam više čemu da se nadam,

voljeti se rekoše ne smemo...

Ko dve laste a na dvije strane,

svako svoju tugu vješto pati,

dok vremenu klupo odoljevaš,

imal iko da sjedne i svrati...

ROBINJA LJUBAVI

Zvao si me robinjom ljubavi,

koja snove u javu pretvara,

ženom koja ljubav zaslužuje,

da udahne i dim toga žara...

Šaputo si ljepotice moja,

zašto tuga kvari tvoje lice,

opusti se i životu predaj,

kao svitac ti raširi krilce...

LJubio si nježno do uzdaha,

a u srcu jaki grč je bio,

zašto onda ti ode od mene,

ja sam žena o kojoj si snio...

Ruke tvoje milovahu nježno,

na grudi me privijale jako,

srećna bijah ali kratko traja,

kao sunce kad zalazi žarom...

Evo pišem a sjećam se svega,

i da mogu oprostit ti neću,

jedno divno ali hladno ljeto,

ukro si mi obećanu sreću...

Sad sam santa lednog okeana,

što po njemu pluta a i tone,

sjećati se tebe neću više,

dok poslednja zvona za mnom zvone...