Ostani kod kuće, ostani doma! -Nadica La Rosa

Nadica La Rosa, rođena Grgurić 1957 god. – osnovnu školu završila u Moravicama, gimnaziju je pohađala u Delnicama, a studirala na Pedagoškoj Akademiji – smjer Razredne nastave u Rijeci.

 Od 1983 živi u Danskoj, manjem gradiču pored Kopenhagena, koji je podsječa na njezin rodni kraj. Šetnjom pored jezera, upijajuči miris šume i rosnih livada, pronalazi nadahnuče i snagu. Od rane mladosti voli slikati i pisati, a piše uglavnom poeziju i kratke priče o trenutnim životnim osječajima.

 - Od 2006 piše poeziju na više blogova pod imenom ”ledynada”.

- 2009 - Web-knjiga "Moje More".

Udruga Esseg iz Osijeka izdaje joj knjige stihova:

 2010 –"Sjene Ljubavi" i 2013 - ”Sa okusom soli”.

 Pjesme su joj izašle i u više zajedničkih zbirki pjesama raznih izdavača:

- 2012 - HIL New York - zajednička zbirka poezije "Po utrtim putovima".

- 2013 - Međunarodna književna manifestacija "Vrata ponišavlja" i "Magija" Niš.

- 2013 - VI Međunarodni festival "Dani prijatelja knjige" u Rijeci

Od 2013 do 2018: KULTura sNOVA Zagreb izdaje međunarodne zbirke ljubavne poezije: Valentinovo, More na Dlanu, Dotakni me stihom, Svim na zemlji mir veselje.

Od 2013 do 2019- KLD Rešetari - Zbornik odabranih pjesama: Kamen i odmaci, Između tijela i snova, Modri otkosi nesanice, Između kamena i svitanja, Dalje do Riječi, Umjesto mojih ruku, Opet sam ulovio tišinu.

2018 - 2019 – Hrvatska izvandomovinska lirika: Lirikom do istine, Dalmacija u lirici.

Pored pisanja, velika joj je ljubav raditi cvijetne dekoracije za prijatelje i poznanike, a putovanje i upoznavanje ”novih” krajeva, ljudi i običaja stoje visoko na njezinoj ”ljestvici” želja.

ZBOGOM...

Zatvaram te u svoje krikove
Zavijam zaboravom crnom čipkom satkanom
Biserima iz mojih očiju raskvašenom...
Napuštam dno Mora 
I prazne školjke osjećaja
Svemir više ne šumi u tvojim grudima...
Zaboravi sjenu
Što predugo je lutala labirintom tvojih hirova...
Krvave su joj grudi 
I nema snage da nastavi lažnim putevima...

Predugo pekle su riječi u izgužvanu svilu uvite
S okusom soli otpjevane...
Predajem se vihoru 
S koščatim prstima hladnoće na svom uzglavlju
Smrzle se boli i ljubav na pragu godine
Grohoču aveti moje zablude...
Dozivam razum i poklanjam ženi
Što spava u vrisku dječjih osmijeha
Nespremnoj da nastavi samotnim vrletima...
Postajem gluha
Na zov svog vlastitog tijela...

NOĆAS…

O`Bože kako je prazno ognjište na kome spavaju moje sjene... 
Kako je tužan jauk uspavanog lahora u tuđoj kosi...
Kako riječi odjekuju tišinom i ništavilom 
(a željni smo samo topline zagrljaja)...
Zaboravljam čas i gubim se u trenutku osjećaja...
Ne brini prijatelju daleki, tu sam uvijek
Znaš gdje me možeš naći... 
Na putu zaspalih vihora želja...
Budi ljepota i razum (zračiš njima)..
Budi glas i drhtaj strune snova…
Budi svemirski putnik 
Koji traži izgubljene prerijske kapljice nade na uzavrelom pijesku života.. .
Budi moj pogled istine i skini mi plašt iluzije sa ramena...
Pokaži mi put razuma i rasijeci okove zabluda...
O`Bože, koliko jako može odzvanjati samoća 
I šuštaj ispruženih ruku iz Mora...
Pa tko sam ja...
Što uzalud pokušava darivati tijelo slijepim lešinarima...
Što prolazi pored izvora života 
I boji se zamutiti površinu zrcala drhtajem svojih želja...
Dok pokušavam lebdjeti između stvarnosti i sna,
Bojeći se dotaknuti sadašnjost 
I pokleknuti pod prvim jesenjim mrazevima...
Odlazim... 
Nestajem...
Povlačim svoje skute željne milovanja morskih valova…
Sa okusom soli na usnama i ranama koje peku užeglim pečatima laži...
O`Bože... zaustavi bijesnu riku prosjaka na padinama života dok puzi za sjenom ljubavi... 
Dok ljudi grohotnim usnama sabiru pohotu sa tuđih pragova i zatvaraju vrata srca lokotima i vežu vjernost lancima...
Dok žedni piju sa latica pustinjskih ruža i hrane se skeletom sječanja...
Tama i svijetlost se drže za ruku i u vrtlogu sekundi izmijenjuju postolje...

Zar ima Nade za dalje ? 
Noć napušta praznu postelju snova... 
Prošlo je pola stoljeća...
Ponovno sam na pragu djetinjstva i dohvaćam kulu od karata.. 
Ne budi me,
Ostavi da udišem zablude i otkrivam nedorečene stihove...
Idem... O, budi sretan tamo gdje nema mjesta za mene…

I ČEKAM...

"Svjetionike srca ti palim
Krilate vjetrove u bolero pretvaram 
I čekam ... "
Dok Proljeća se bude 
i Ljeta pale ... 
a Jeseni plaču
dok suze u kristal postaju…
I čekam...
I vjetrovi nose misli
i budni sanjamo,
a stvarnost prolazi pored nas u kočijama
koje ne možemo zaustaviti..
I čekam...
Da slavuj ponovno zapjeva u mojim grudima
i rijeka zažubori
i more uskovitla valove.
I čekam...
Da usnama ponovo zaplove poljupci
i noć se pretvori u krčag meda
a kap rose me opije 
i uzadah probudi iz zablude...
I čekam....