Ostani kod kuće, ostani doma! - Rodoljub Ćorić

Rodoljub Ćorić ( 25.09.1968,Mojkovac), Objavio je četiri knjige poezije  i dvije knjige proze "Priručnik samoće" (2016.g.) i "Priručnik samoće II" (2017.g.). Knjiga poezije “Jedra Santa Marije” sa 55 pjesama bila u prodaji na svim kioscima u Crnoj Gori ljeta 2019.godine uz dnevne novine .

 Imao je svoje književno veče i nastupe na budvanskom Trgu pjesnika(Crna Gora), Narodnoj biblioteci Banjaluke (BiH), beogradskom Sajmu knjiga (Srbija), Rijeci (Hrvatska), “Karamanovim večerima poezije” 2011. i 2018.god. Radoviš-Makedonija, specijalni gost manifestacije “Sveto slovo” od 14-18.maja 2019.godine u Burgasu-Bugarska. Preveden na makedonski, bugarski i ruski jezik.

  Osnivač je Mojkovačkih novina, Radio televizije Mojkovac, manifestacije Mojkovačko kluturno ljeto…

Dobitnik nagrade “Ana Ahmatova”2019.g. koju dodjeljuje Ruski kulturni centar –Sofija(Bugarska) i Društvo ruskih pisaca Bugarske.

 Dobitnik nagrade Društva crnogorskih novinara za 2018.godinu “ Za poseban doprinos razvoju crnogorskog novinarstva”.

        Živi i stvara na svom imanju u Pjesnikovoj Dolini opština Mojkovac.

MOJOJ DOLORES

Kiša je s novembrom stigla

sjeta se u oči uselila sama.

Htio sam da pišem o nama

ali sve je bilo prazno,

i stan, i duša, i srce.

Kao pod kaznom bio sam ispunjen

ogromnim prostranstvom tišine

i bezprizorne samoće.

Disao sam tvojim plućima,

dahom odavno upijenim u moja.

Šaputao tvojim usnama.

Gledao svijet tvojim očima,

Dolores...

Moja Dolores!

Da li su ovo dani

kad kišu donose sjećanja a ne oblaci?

Jesu li ove tuge iznikle iz tvojih suza,

ili su moji odlasci prizvali ove kiše

da tuku po starim prozorima,

kapima većim od staklenih čaša.

Čuješ li davna zvona

Crkve Svetog Marka

ili Hrama Hristovog rođenja,

ovoga grada koji nas je sahranio

osuđujući našu ljubav?

Moja Dolores!

Otkuda ovoliko tame u podne

kada je sunce u zenitu?

Zar su i kiše sada turobne?

A tako smo im se radovali, nekada

čekajući voz za Beograd ili Podgoricu!

Išli smo ka našim čarobnim mjestima

skalinama i obalom Ribnice...

držali se za ruke Zemunskim kejom.

Ne zaboravljam Miljacku ni Vardar,

one mostove, one obale.

Sada je to sve drugačije

I da, više nije naše.

Naša su samo sjećanja:

tvoja na mene i ova prepuna tebe,

moja Dolores...

Pokušah ti reći

da će nestati sunca ako odeš.

Moju utrobu je grčilo milion leptirića.

Nikada je nijesu napustili.

Zbog te ljubavi, šire od svemira,

zbog straha da ćeš nestati,

da će iščeznuti sunce,

da će doći ove hladne novembarske kiše,

one iste, od kojih smo se skrivali pod strehama

butika i kafana

iz Ulice Slobode i Knez Mihailove,

ljubeći se dok nam usne ne prokrvare

od strasti i njene besomučne želje...

Kiša je kriva za sva skrivanja,

za zagrljaje,

Moja Dolores!

Kapi su sada mnogo krupnije.

Da, rekao sam ti, kao rakijske čaše,

i one, one zvone...

dok prozorska okna

u mojoj glavi

kao sjećanja otvorena,

čekaju tugu i žal da uđu

sa nekim davnim novembrom

ispunjenim tobom,

moja Dolores...

PROROČANSTVO

Nije kišilo i nije padao snijeg.

Februar se kotrljao ka podnožju,

mirno sam se spustio niz brijeg,

krstio se, prizivajući Majku Božju.

Da, i ja sam išao sa februarom

put dolje, nestajući iz ovog grada,

rukujući se sa mrkim četinarom

koji bješe živa i mrtva ograda.

I slučajno, sretoh nekad drago lice

spuštajući zemlji opet snene oči.

Korakom sađoh sa te stepenice

a srce zalupa, hoće da iskoči.

Kao sva studen februarske noći

hladan pogled zaledi mi srce.

Odmahnuh nehajno pjevajuć samoći:

Moja nova zoro, moje drugo sunce!

Pogled nam se na tren ukrstio:

„Dobro veče“, šapnula je tiho.

U strance sam tad je uvrstio

i posljednjim ovjenčao stihom.

Nek sjećanje jedno tek ostane

kao zapis, kao svjedočanstvo,

uz sve davne pjesme napisane

nek joj budu moje proročanstvo!

DAN, DVADESET I NEKI

Jedan dan je promijenio sve.

Više ništa neće biti isto.

Bezbrojne riječi tek sad govore

o sukobu čovjeka sa svojom kućom.

Pluća su joj oboljela vatrom Amazonije,

plamen je raznosio virus gramzivosti,

Tajge Sibira otišle u dim i zaklonile nebo

čitava planeta posmatrala  je nijemo

Vatru u svojim prsima i na svom čelu.

Bolsonaro se smijao grohotom devetnaeste.

Tramp izigravao holivudskog šmekera

i sijao prijetnje diljem planete podignutom obrvom.

Putin u karantinu jahao sibirskog tigra?

Si Đinping pravio rakete za nadmoć Čajne?

Ima riže - zašto se njegovi hrane neprirodom?

I zašto nepriroda maršira našim trgovima?

Moćnici tjeraju da joj aplaudiramo!

Jer su je zaogrnuli predivnim duginim bojama!

Aplauz i pljesak - sada i vazda od srca dajem:

doktorima, sestrama, komunalcima,

prodavačicama, kamiondžijama, ljudima

koji ratuju sa našim nevidljivim strahom!

Sa posljednjim jahačem Apokalipse

koji puni mrtvačnice Njujorka i Moskve,

Rima i Pariza, Pekinga, Rija i naših,

malih i velikih gradova!

Sjetimo li se sada tužne Sirije i njene djece,

Afrike i brojnih malih neuhranjenih  života?

Golih i bosih, gladnih i samih, tužnih očiju,

tijela sitnih, sa žednim tlom spojenih...

Libije samosvojne rastrgnutog  gospodara,

koji je nahranio gladne i napojio sušnu zemlju!

Sjetimo li se nepravde i nezasitosti

koju smo sijali dvorištem drugih ljudi, zemalja,

samo za dolar više...

Sa lošim i zlim tukli  dobrog

i sjetimo li se između ostalog

nekog eksperimenta Velikog rata

tamo neke Jugoslavije,

u kojoj je pokus sproveden sa bratom na brata.

I  zapisa vladike, njenog najmanjeg naroda:

„Krv je ljudska rana naopaka,

Na nos vam je počela skakati.“

Ništa više neće biti isto osim gramzivosti,

istih ljudi i istih nacija, velikih kažu.

A mali nevidljivi neprijatelj ih pokori

i sklupča u kaveze da nos ne pomole

ni mi vjerujući  njima da su gospodari.

Velike imperije na koljenima.

EU nema poglavlje za Koronu.

Ona je ispunila sve!

Nemamo danas jednog Teslu,

da osvijetli ovu planetu sumraka ljubavi...

Ni Avrama, Šivu i Višnu, Alaha, Sidartu ni Hrista.

Da zagrljeni pomire naše razlike  istosti

i podsjete da smo od jednog

i da su pluća planete krvava...

Mi smo igrali fudbal, basket, ragbi, smijali se...

Njima je samo trebala voda, da plamen ugasi

u Amazoniji -Njenim plućima, Sibiru

i sušnom kontinentu

Čovjek je bio zauzet najvažnijim sporednim stvarima

pikao je loptu:

Da, djeca u Africi traže hranu,

Miloni donacija stižu dan dvadeset i neki,

zašto ih nije bilo tada i prije?

Molim da ih bude i poslije...

Jer pjesnici nemaju novca.

Imamo samo srce

transplantirano kod gladne djece

Afrike, Palestine, Sirije,

beskućnika Njujorka i svijeta.

kod naše braće vagabunda!

U koji karantin da se smjestimo

da nas ne bole boli planete?

Boli čovjekove...