Ostani kod kuće, ostani doma! - Sanja Kosić Anna

Sanja Kosić Anna (Anna Maier), rođena je 27.07.1965. godine u Vukovaru, gdje i danas živi i radi kao medicinska sestra. Književnost voli i prati od rane mladosti, a posebna strast joj je poezija, koju i sama piše već dugi niz godina.

Sudionik je međunarodnih festivala: Dani ljubitelja knjige, u organizaciji HKD Rijeka, More na dlanu u organizaciji Kulture snova iz Zagreba, More duša u organizaciji udruge Providenca iz Biograda n/m, Lire naive u organizaciji Matice hrvatskih iseljenika iz Subotice, festivala domoljubne poezije Grad u školjci u organizaciji Udruge braniteljica domovinskog rata iz Vukovara, te manifestacije Stijeg slobode u Kninu, Zupanjskih sokackih sijela, Večeri duhovne poezije, te brojnih poetskih druženja u Hrvatskoj i van nje.

Pjesme su joj objavljene u više od stotinu zajedniških zbirki poezije, uglavnom međunarodnog karaktera (More na dlanu, Tebi z Valentinovo, Pjesme koje nam život znače, Lira naiva, Tolerancijom umjetnosti kroz kulturu, Vukovarski zbornik, Antologija Facebook pjesnika i mnoge druge).

Teme pjesama su joj tuga i bol, ljubav i život opčenito, fascinirana je Dunavom, rijekom koja protiče kroz njen rodni grad, no piše i duhovnu poeziju te visoko rangiranu domoljubnu poeziju u kojoj iz svakog stiha izvire nemjerljiva ljubav prema rodnom Vukovaru koji je pretrpio žestoka razaranja za vrijeme Domovinskog rata.

Članica je Hrvatskog sabora kulture, Udruženja balkanskih umjetnika iz Subotice te Kulture snova iz Zagreba.

Objavljene su joj dvije samostalne zbirke poezije: 2013. zbirka “Srce od pijeska”, te 2016. zbirka “Iza ogledala”.

 ZA JEDAN TREN SNA

Noć nije moje vrijeme za san

Ja sanjam budna,

danju,

dok život teče mimo mene,

kroz mene,

neprimjetno

i tiho.

I sve te silne noći

koje kraj tebe provedoh

budna,

nisu vrijedne moje krvi

ni sjete što me guši

lagano

i neumitno.

Ništa je ovaj život.

Kazaljka na satu,

ona mala,

sto svakog trena može da stane,

a svaki otkucaj,

nova sekunda

koje više nema.

Vjetar nad ovim gradom

posljednju nadu krade

da bit će dobro,

da ima nas,

i sati se beskrajno dugim čine,

a ipak nema vremena.

Čudno je to...

I baš zbog toga, opet,

skrušeno i bez glasa,

mrvu dobrote,

sitnu,

sa tvoga stola molim.

Za čašu ljubavi prodajem dušu

i život dajem

za jedan tren sna...

OPROŠTAJ

U srcu svom još jednom

na Dunav te vodim.

Onaj isti Dunav što je toliko puta

svjedočio o nama.

Za istim stolom, tik uz vodu,

popit ćemo kavu, zapalit cigaretu.

U mislima,

ovaj zadnji put pružit ću ti ruku,

ispreplest će se prsti

i srce zakucat jače,

baš kao onda

kad smo zajedno gledali rijeku

i mahali starom alasu u čamcu.

Sve je baš isto, dušo moja,

samo tebe više nema.

Ovo je moj oproštaj s tobom.

Napokon srce te pusta.

Neka te Dunav umjesto mene grli

i nebo umjesto srca mog tihi dom bude.

Tu, na ovom našem mjestu

ostavljam dio sebe.

Neka ti rijekom pozdrave šalje

i nek ti priča o samoći, o nemiru,

nedostajanju i snu

koji je nestao s tobom.

ŽELJETI ILI HTJETI

Sve što smo željeli

i htjeli,

kao mjehur od sapunice

rasplinulo se...

Netragom nestale želje,

u nepovrat otišli snovi,

Postelja hladna,

Na jastuku uvela ruža,

nijemi svjedok

zaboravljenog nečeg.

Trag tebe...trag mene...

Dvije sjene na zidu

što nestaju zorom.

Suzom okovan tren

u kojem smo previše željeli,

a nedovoljno htjeli...