Ostani kod kuće, ostani doma! - Slavka Božović

Slavka Božović je rođena 1965 god. u Nikšiću gdje živi, radi i stvara.
Od djetinjstva je uživala u lijepim stvaraštvima kao član različitih recitatorski i glumačkih sekcija. Pisanjem poezije bavi se od rane mladosti.
Poštovalac je ljubavi dobrih ljudi i djela.
Član je većeg broja domaćih i inostranih Knjževnik udruženja i zajednica ...
Slavka je prošle godine izdala zbirku pjesama"Kofer duše", a još tri zbirke su u pripremi.
Radovi su joj zastupljeni u brojnim regionalnim, evropskim i svjetskim antologijama I zbornocima, te su prevedeni na više svjetskih jezika: engleskom, ruskom, italijanskom, rumunskom, arapskom, indiskom , španskom ...
Takođe, njena poezija ima značajnog učešća i u elektronskim časopisima, domaćim i stranim sajtovima, kao i na radio frekvencijama gdje je slušana na svim meridijanima.
Dobitnica je i brojnih priznanja: statua, specijalnih nagrada, medalja, setifikata, povelja, plaketa, diploma i zahvalnica sa raznih Međunarodnih festivala.
Slavka je od Svjetskog Instituta sa sjedištem u Nigeriji proglašena i za Ambasadorom mira za Crnu Goru i dobitnik je prestižnog priznanja je"Ikone mira".

MIRIS DUŠE . . .

Kad zanjiše jutro sunčevim plahtama,
čistotom rubina okupan je san,
u nedogled, sama, potisne se tama,
radost  zavijori, kroz raspjevan dan.

Iz krošanja snenih, gnijezda provire,
zlatoprsta jesen pomiluje poj,
čahure iz patnje, iznjedre leptire,
kap blagosti Neba, uliva spokoj.

I svaki tvoj korak na ljubav miriše,
ruke  milosrđa, grane  sreće šire,
milopoj vihora za obraz kidiše,
lavirintom arterija I  ptice  zavire.

Tad´ srce treperi bez trunčuce straha,
ta svevida sila, razboritost pruža,
ne hajuć´ za kukolje toksičnog praha,
pravedna pred Tvorcem zamiriše duša . . .

NE PITAJ . . .

Ako te noćas nemir dotakne
i srce od bola zaječi
znaj to jedna zvijezda gasne
na tvome horizontu kleči

I ne pitaj je noćas ništa
pusti je samo da šuti
suzom liječi utrobe zgarišta
što niko ne zna nit´ sluti

Nekad je i ona srećna bila
u svoj ljepoti sjala
koljena njezna je ogulila
naglo kada je pala

I ne pitaj je zašto je zgasla       
što nikom´ više ne sija
s pepelom joj se ljubav srasla
iz zgarišta klica ne klija

Ne pitaj . . .

OSTANIMO DOMA . . .

Jutros sam misli pustila niz drum,
umjesto koraka slobodno nek´ gaze,
jer karantina kufer mi je pun,
plašim se zaboraviću utabane staze.

I pjesmu sam spustila vjetru u ruke,
neka je odnese pr´´o daleka koma,
jeleni i srne da slušaju zvuke,
tamo gdje ih ne dotiče surova korona.

Razvezah i čežnje put obala mora,
pa sva aksioznost od hridi da tuče,
što prije da svane neka zdrava zora,
i prokleti virus spakuje u juče.

Znam da moje molitve sada Nebo čuje,
pun kufer je svima, al´ ostanimo doma,
teško se nositi, ali što je tu je,
prošlosti će pripasti i ova aksioma.

I opet će život teći svojim tokom,
i usjevi cvijet prosuti po njivi,
ni sloboda neće vezati se rokom,
čuvajmo se do tad, budimo strpljivi.