10.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće, ostani doma! - Slavka Klikovac

 

 

 

Slavka Klikovac, rodjena Đuretić, Mojanovići-Podgorica, rođena1958.

 Od 1980.  godine radi kao profesor razredne  nastave u Osnovnoj školi „Milan Vukotić” u Golubovcima.

    Priznanja i nagrade:  „Najdraži učitelj”, za izvanredno zalaganje  i rezultate postignute u  obrazovanju i vaspitanju učenika, unapređenju školske nastave i širenju kulture,. 

      Nagrada „Vaso Pelagić” za vrhunska ostvarenja u obrazovanju, za najboljeg paktičara za 1999.  godinu, Savez pedagoga Jugoslavije.

      Zvanje „Pedagoški savjetnik” za značajne rezultate u  radu i doprinos  unapređivanju vaspitanja i obrazovanja, Prosvjetni savjet Crne Gore,

        Ima Zvanje Vojvotinja  u kulturi, Vitez u poeziji... Predložena je za člana  Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti…

        Bavi se lutkarstvom u obrazovanju. Sa svojim učenicima je učestvovala i dobitnik nagrada na Lutkarskim festivalima u Crnoj Gori i Srbiji.

      Mentor je djeci pjesnicima za oko 2000 objavljenih radova u časopisima i zbornicima u Crnoj Gori i Regionu.

      Poezijom zastupljena u čitanci za  I  raz. oš.

     Autor je kontrolnih listova za I r. OŠ. 

Piše poeziju za djecu i odrasle, scenske tekstove za djecu, haiku poeziju, aforizme, epigrame, kratke priče. Objavila je 6 zbirki poezije za djecu i odrasle

       Na seminarima u Beogradu, Podgorici i Kolašinu, Nišu prezentovala preko 15  stručnih radova  iz metodike jezika, prirode i društva, matematike i oblasti lutkarstva, metodičkom pristupu sadraju čitanke, aktivno učenje       Književno stvaralaštvo joj  je prevedeno na 12 svjetskih jezika.

      Dobitnik je mnogih književnih nagrada iz Regiona, Italije, Maroka, Japana...

      Priredjivač je mnogih Zbornika i časopisa. Učesnik je preko četrdeset kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i Regionu.

Urednik je više časopisa i radio emisija za djecu.

 Organizator 35 medjunarodnih večeri kulture – Kulturom do prijateljstva, V Medjunarodnih književnih festivala, V medjunarodnih susreta djece pjesnika i likovnih stvaralaca

        Ima zvanje:  Vojvotinja  u kulturi, Vitez u poeziji... Predložena je za člana  Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti...

 

 

 

 

SAMI  ZABORAVI

 

Zemljom mi se smiješali zgoreli tabani

koljena razdrta o vlatima trava,

pogled mi u mreži zracima zarobljen

na biljku sam nalik što zimskim snom spava.

 

Ispod suvog lišća sva sjećanja slažem…

Uzdah iz tišine olujno se javi,

život mi u lice  beznadežno zuri

praznina je svuda, sami, zaboravi.

 

Medju prste slivam težinu života,

 samogovor zbraja godine u šaci, 

brojanicom  tkani svi nemire moji

tišinu pretaču, mog spokoja znaci.

 

Tek misao leti sama u daljinu

U tihosti svojoj imam saćut punu

ogrnuta plaštom, pregrštom  samoće 

život živim samotan pod sopstvenu   krunu. 

 

 

ŽIVLJENJE CIJELO

 

Utonule ptice u smiraju dana,

u plaveti neba sivilo se svilo,

pješačim umorna nebom uzoranim

ni mjeseca nema, oranje ga skrilo.

 

Krilata nemam nebo krikom slama

ruke joj dosegle do mojega vrata

otimam se nebu  oblaci  me grle

glas u bezdan  tone dubina ga hvata.

 

Sustigla me nemoć  u suzu se skrila,

 na kamen  kanu u njeg se pretoči,

 kamen postadoh kao što sam bila

 u kamenu ćutnju zure moje oči.

 

Snu sam se otela oblacima jezdim

paperje mi meko ogrnulo tijelo,

 san i dan u bezdan u zoru kročiše ,

u  koraku jednom življenje cijelo.

 

 

UKRADENI ŽIVOT

 

Papirni  brod si

usidren u moru

mojih suza.

 

Sakljupaš

 jutrnju izmaglicu

iz mojih zjena,

mjesečevu mi

otimaš čar.

 

Očima mojim

gledaš  s palube broda...

I njih mi uze!

 

Dušu mi

s osvitom jutra piješ,

usne mi izborane

 patnjom kradeš.

 

Šta ću ja bez usana

što nadu su

postojanju šaputale?

 

Sluh mi 

lomnim sidrom  zveči.

Riječ sreća

ote se iz smisla.

 

Hoću svoje sidro

da rijec sreća

njime napišem!

 

I kormilo

mojih misli,

 nespretno rukama grabiš,

utrobu mi u čvor vežeš,

dnu mora

reljef  gradiš.

 

Šta  ću ja bez misli

 što ukrao si?

 

Zjene mi

 moje vrati,

 nijesu one krive

što prepoznaju

 ruke kao ugarke

spržene

nestankom tvojim.

 

Šta ću ja bez zjena svojih

što razgrtale su tamu

da put pronadju?

 

Tražim sunce danu,

potonulom u magli,

u sjenci,

lik da pronđem.

 

Dlanove

zarivam u zube,

da krik utihne.

 

Sjenka mi krvari

u razuzdanoj šaci.

Ni sjenka mi nije živa...

 

Nijesi mi ostavio 

ni svele grudi

što hrana su bile,

zaloga krvi mojoj,

štit njedrima 

što gradile su.

 

Zamajce moje otimaš,

u metu oka ih slamaš

u snagu prekora zidaš.

 

Kako  bez uzdaha

osloboditi otrov

dok zemljom mi

 pokrivaš rane.

 

Uzmeš li mi i suze 

luka spasa

će ti more

mojih suza biti.

 

Kada njihova plima

krmu o dok slomi,

oluja uzdaha

 jedra odnese,

suze zapljusnu

 vrh jarbola,

tada ću znati

da u suzi živiš ti

i moj ukradeni život.

 

 

 

MAJKO

 

Majko!

Pun mjesec nad uzoranom njivom,

 ruke ti puni mjesečevim sjajem,

korov  van naručja slaže,

razgrće brazed nesna,

kapima znoja natapa oporu zemlju,

rosom umiva sazrele plodove,

u njedra ih baca.

 

Nemiri tvoji život zasijenili.

 

Uvijam se pred tvoju nemoć,

 rukama razgrćem suze,

 pod nokte ih slažem.

 

Klanjam se

 pred tvojom majčinskom brigom,

glasom u moždanoj kori urezanim.

 

 Nemoć mi san uzima.

 

Zbrajam trud tvoj,

Pružene ruke

što daju ljubav, hljeb  so,

za svaki dan imanje.

 

Postopica dana tragove crta…

 

 Tvojih stopa trag

sjaj sunca izblijedio,

odnio ih u vječnost…

 

U svilu uvijene opanke

 stežem rukama 

da ne nađu put

daleko od mene.

 Gdje da sakrijem  trag

da ga ne otmu grabljivice

 i upletu u gnijezda.

 

Budna zora   nariče

za tvojim usnulim svitanjima

i ruja jutra,

i vatri,

sto grijala si majčinskom  brigom.

 

 Zasuzi oko,

zaleđena suza bježi uz strnjiku,

rešeta puni.

Glasonoše

nose riječi zavjeta

tebi majko 

da ime će tvoje trajati.

 

 Evo me,

pred sjenom tvojom,

umilno gledam kroz mrežu zraka

 tvoje razrijedjene sijede kose

 i rane što su krvarile,

 nazubljene,

 u stomačnoj duplji začete.

 

 

 Nailazim na modre labudove,

što usnama si sakrivala u mislima.

 

Bijele ptica,

 sakrivena  u čemere srca tvoga,

prelijeće obodima naših glava,

 snove nam čuvaju.

Majko,

ne žalim tvoje osmijehe.

 Bole me tvoje tuge

i isparani šavovi tvoje duše.

 

Ne dam te majko,

 Žaračem ubijam ale

što sijevnule su da glas ti otmu

 

Sretanje tamnih zora,

oslonilo se na koljena,

dlanovi vezu čipkani pokrivač,

 vlažno oko u kolo zaigralo.

 Majko , udomi moju patnju,

ja vremena nemam.