Slavka Klikovac, rodjena Đuretić, Mojanovići-Podgorica, rođena1958.
Od 1980. godine radi kao profesor razredne nastave u Osnovnoj školi „Milan Vukotić” u Golubovcima.
Priznanja i nagrade: „Najdraži učitelj”, za izvanredno zalaganje i rezultate postignute u obrazovanju i vaspitanju učenika, unapređenju školske nastave i širenju kulture,.
Nagrada „Vaso Pelagić” za vrhunska ostvarenja u obrazovanju, za najboljeg paktičara za 1999. godinu, Savez pedagoga Jugoslavije.
Zvanje „Pedagoški savjetnik” za značajne rezultate u radu i doprinos unapređivanju vaspitanja i obrazovanja, Prosvjetni savjet Crne Gore,
Ima Zvanje Vojvotinja u kulturi, Vitez u poeziji... Predložena je za člana Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti…
Bavi se lutkarstvom u obrazovanju. Sa svojim učenicima je učestvovala i dobitnik nagrada na Lutkarskim festivalima u Crnoj Gori i Srbiji.
Mentor je djeci pjesnicima za oko 2000 objavljenih radova u časopisima i zbornicima u Crnoj Gori i Regionu.
Poezijom zastupljena u čitanci za I raz. oš.
Autor je kontrolnih listova za I r. OŠ.
Piše poeziju za djecu i odrasle, scenske tekstove za djecu, haiku poeziju, aforizme, epigrame, kratke priče. Objavila je 6 zbirki poezije za djecu i odrasle
Na seminarima u Beogradu, Podgorici i Kolašinu, Nišu prezentovala preko 15 stručnih radova iz metodike jezika, prirode i društva, matematike i oblasti lutkarstva, metodičkom pristupu sadraju čitanke, aktivno učenje Književno stvaralaštvo joj je prevedeno na 12 svjetskih jezika.
Dobitnik je mnogih književnih nagrada iz Regiona, Italije, Maroka, Japana...
Priredjivač je mnogih Zbornika i časopisa. Učesnik je preko četrdeset kolektivnih izložbi u Crnoj Gori i Regionu.
Urednik je više časopisa i radio emisija za djecu.
Organizator 35 medjunarodnih večeri kulture – Kulturom do prijateljstva, V Medjunarodnih književnih festivala, V medjunarodnih susreta djece pjesnika i likovnih stvaralaca
Ima zvanje: Vojvotinja u kulturi, Vitez u poeziji... Predložena je za člana Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti...
SAMI ZABORAVI
Zemljom mi se smiješali zgoreli tabani
koljena razdrta o vlatima trava,
pogled mi u mreži zracima zarobljen
na biljku sam nalik što zimskim snom spava.
Ispod suvog lišća sva sjećanja slažem…
Uzdah iz tišine olujno se javi,
život mi u lice beznadežno zuri
praznina je svuda, sami, zaboravi.
Medju prste slivam težinu života,
samogovor zbraja godine u šaci,
brojanicom tkani svi nemire moji
tišinu pretaču, mog spokoja znaci.
Tek misao leti sama u daljinu
U tihosti svojoj imam saćut punu
ogrnuta plaštom, pregrštom samoće
život živim samotan pod sopstvenu krunu.
ŽIVLJENJE CIJELO
Utonule ptice u smiraju dana,
u plaveti neba sivilo se svilo,
pješačim umorna nebom uzoranim
ni mjeseca nema, oranje ga skrilo.
Krilata nemam nebo krikom slama
ruke joj dosegle do mojega vrata
otimam se nebu oblaci me grle
glas u bezdan tone dubina ga hvata.
Sustigla me nemoć u suzu se skrila,
na kamen kanu u njeg se pretoči,
kamen postadoh kao što sam bila
u kamenu ćutnju zure moje oči.
Snu sam se otela oblacima jezdim
paperje mi meko ogrnulo tijelo,
san i dan u bezdan u zoru kročiše ,
u koraku jednom življenje cijelo.
UKRADENI ŽIVOT
Papirni brod si
usidren u moru
mojih suza.
Sakljupaš
jutrnju izmaglicu
iz mojih zjena,
mjesečevu mi
otimaš čar.
Očima mojim
gledaš s palube broda...
I njih mi uze!
Dušu mi
s osvitom jutra piješ,
usne mi izborane
patnjom kradeš.
Šta ću ja bez usana
što nadu su
postojanju šaputale?
Sluh mi
lomnim sidrom zveči.
Riječ sreća
ote se iz smisla.
Hoću svoje sidro
da rijec sreća
njime napišem!
I kormilo
mojih misli,
nespretno rukama grabiš,
utrobu mi u čvor vežeš,
dnu mora
reljef gradiš.
Šta ću ja bez misli
što ukrao si?
Zjene mi
moje vrati,
nijesu one krive
što prepoznaju
ruke kao ugarke
spržene
nestankom tvojim.
Šta ću ja bez zjena svojih
što razgrtale su tamu
da put pronadju?
Tražim sunce danu,
potonulom u magli,
u sjenci,
lik da pronđem.
Dlanove
zarivam u zube,
da krik utihne.
Sjenka mi krvari
u razuzdanoj šaci.
Ni sjenka mi nije živa...
Nijesi mi ostavio
ni svele grudi
što hrana su bile,
zaloga krvi mojoj,
štit njedrima
što gradile su.
Zamajce moje otimaš,
u metu oka ih slamaš
u snagu prekora zidaš.
Kako bez uzdaha
osloboditi otrov
dok zemljom mi
pokrivaš rane.
Uzmeš li mi i suze
luka spasa
će ti more
mojih suza biti.
Kada njihova plima
krmu o dok slomi,
oluja uzdaha
jedra odnese,
suze zapljusnu
vrh jarbola,
tada ću znati
da u suzi živiš ti
i moj ukradeni život.
MAJKO
Majko!
Pun mjesec nad uzoranom njivom,
ruke ti puni mjesečevim sjajem,
korov van naručja slaže,
razgrće brazed nesna,
kapima znoja natapa oporu zemlju,
rosom umiva sazrele plodove,
u njedra ih baca.
Nemiri tvoji život zasijenili.
Uvijam se pred tvoju nemoć,
rukama razgrćem suze,
pod nokte ih slažem.
Klanjam se
pred tvojom majčinskom brigom,
glasom u moždanoj kori urezanim.
Nemoć mi san uzima.
Zbrajam trud tvoj,
Pružene ruke
što daju ljubav, hljeb so,
za svaki dan imanje.
Postopica dana tragove crta…
Tvojih stopa trag
sjaj sunca izblijedio,
odnio ih u vječnost…
U svilu uvijene opanke
stežem rukama
da ne nađu put
daleko od mene.
Gdje da sakrijem trag
da ga ne otmu grabljivice
i upletu u gnijezda.
Budna zora nariče
za tvojim usnulim svitanjima
i ruja jutra,
i vatri,
sto grijala si majčinskom brigom.
Zasuzi oko,
zaleđena suza bježi uz strnjiku,
rešeta puni.
Glasonoše
nose riječi zavjeta
tebi majko
da ime će tvoje trajati.
Evo me,
pred sjenom tvojom,
umilno gledam kroz mrežu zraka
tvoje razrijedjene sijede kose
i rane što su krvarile,
nazubljene,
u stomačnoj duplji začete.
Nailazim na modre labudove,
što usnama si sakrivala u mislima.
Bijele ptica,
sakrivena u čemere srca tvoga,
prelijeće obodima naših glava,
snove nam čuvaju.
Majko,
ne žalim tvoje osmijehe.
Bole me tvoje tuge
i isparani šavovi tvoje duše.
Ne dam te majko,
Žaračem ubijam ale
što sijevnule su da glas ti otmu
Sretanje tamnih zora,
oslonilo se na koljena,
dlanovi vezu čipkani pokrivač,
vlažno oko u kolo zaigralo.
Majko , udomi moju patnju,
ja vremena nemam.