Sonja Serafimovska rođena je 21.2.1961. u Zagrebu. Živi i radi u Skoplju kao samostalni knjigovoÄa i istaživač tržista u oblasti prinudne štednje i osiguranja. Menadžer je galerije "Atelje Serafim". Jedna je od saradnika u izdavanju svih monografija akademika Tometa Serafimovskog.
Imajući u vidu da potiče iz istaknute umjetničke porodice ne čudi da je njena prva i najveća ljubav bila poezija, kojom se aktivno bavi od ranog djetinstva.
U toku je izdavanje zbirke poezije “Razne ljubavi”.
NAUČI ME DA OPRAŠTAM SEBI
Nauči me da opraštam sebi,
pa idi
Htio bi da odeš? Idi.
Ne molim te za ljubav,
voljeni se ne muče.
Prije nego sto odeš
nauči me kako da oprostim
svoju bol.
Kako zaboraviti noć,
kako ti zaboraviti sjaj u oku,
kako uzdah koji mi je u
hladnoći bio pokrivač i
poljubac tvoj vreo kao kesten
užareni, koji se kotrljao po
tijelu koje drhti ispod dodira
tvog.
Mislima me dodiruješ bez
dodira i znas da mi nisi ni
prva, ni zadnja misao. Ti si mi
jedina misao danju i jedina
noću, u sobi ispunjena tvojim
likom koji lebdi kao plamen
razigran.
Nauči me da oprostim samoj
sebi sto sam htjela da
nježnost nađeš u zagljaju
mom. Htjela sam da si srećan,
ispunjen ljubavlju, htjela sam
da osjetiš da si voljen.
KIŠA NAM SPAJA JUTRA
Jednom sam banula u tvoj grad.
Praskozorje puno sjete,
magle, kišno sumorno.
Htjela sam biti ne ispod istog neba,
htjela sam biti sa tobom ispod
istog parčeta neba.
Nijesi ni slutio da sam tu,
htjela sam ti se prikrasti u
snu, osjetiti te u praskozorju u
nekom jutarnjem bunilu dok
jos spavaš, a budan si.
Odjednom se nebo smiri,
probudi se jutro raskošno i sjajno.
Donijela sam ti sunce s juga.
Kratak susret ,jos kraći dodir ruke,
da se ne bi opekle duše
u tom spoju, dovoljan stisak
da te osjetim i potonem opet u nedodire.
Budim se u mom gradu. Praskozorje puno sjete,
magle, kišno i sumorno.
Danas smo opet samo ispod
istog neba, svako u svom
gradu.
Htjela bih vidjeti tvoje
parče neba.Je li isto, ili su mi
samo zalepršale uspomene.
SKUPI HRABROSTI
Tvoje oči su mi ringišpil u glavi.
Srce mi je otvoreno za ljubav novu,
gubim tle, gubim razum.
Samo hrabro i pogledaj mi u
oči, vidjet ćeš šta mi značiš.
U hladnim večerima treba
nam sva toplina ljubavi,
ispruži ruke, dodirni me,
oseti svu vatru u meni.
Trebaću ti u noćima
zimskim dugim.
Ne dozvoli da te ne
prepoznam, otvoren budi i reci
što trebaš reći.
Poljubi mi usne vrele ublaži
žar na njima,
rasplamtaj vatru u grudima.
Sve što trebaš ti mogu dati,
sanjalački pogled u noći,
drhtaj ruke u ruci,
toplinu tijela pripito na prsa tvoja,
osetiću dah zmaja na njedrima.
Skupi hrabrost,
ne gubimo vrijeme.
Ne traži trenutak
svaki je pravi.
Živi ga, ne vraća se kad ode.
Ne daj da sama tumačim reči,
mogu ih ne prepoznati,
mogu da odem,
ne daj jer dolaze zimske noći,
trebamo se.
Kad je ljubav tu treba samo
ispružiti ruke i dotaći se
dva srca koja biju u istom ritmu
kako bi bila ljubav cela.