08.04.2020.
Poezijom protiv Korone

Ostani kod kuće,ostani doma! - Vukosav Delibašić

 

 

 

Vukosav Delibašić rođen je1947. godine u Trepčima, kod Nikšića, gdje je završio osmogodišnju školu, a potom Srednju medicinsku na Cetinju. Radni vijek je proveo na odjeljenju Psihijatrije u Nikšiću. Nekoliko stručnih radova mu je objavljeno u časopisu MEDICAL cg. Prozni teksrovi su mu objavljivani kao kolumne na portalu avlija.me. Pjesme u raznim zbornicima. Za haiku je nagrađivan, a za poeziju pohvanjivan. Objavio je roman “U vrtlogu vremena” i zbirku, haiku i druge forme japanske poezije, pod naslovom “U momentu”. U pripremi mu je knjiga životnih priča “Ukus kamena” i zbirka poezije “Trag.” Član je Međunarodnog udruženja književnih stvaralaca “Nekazano” iz Bara.

Živi u prigradskom naselju Straševina u Nikšiću.

 

 

 

 

NEMIRNIM   NESNIMA

 

Umoren noćas nemirnim nesnima

Probuđen vratih se u prošlost dalju

Bespućem divljine lutam mislima

Uzdignutog potiljka na uzglavlju

Putujem iskrama jutarnje rose

Po livadama zelenih ravnica

Pred prvim ranim zrenjem da se kose

Zatečen sam ranim zracima sunca

Iz misli u misli

se preseljavam

Iz vrenena u vrijeme

ludujem

Iz mjesta u mjesto

se zaustavljam

Iz dana u dan

besciljno putujem

Nostalgija pa nova noć nemira

Romore jelike i omorike

Sonata strunama grana svira

Hor javora, jasena i jasike

Paukove plave mreže predene

U vitke bijele brezove grane

Iznad i ispod Studene ledene

Vrate me u davno minule dane

 

 

 

I PRIRODU KADKAD IZDA STRPLJENJE

 

Bez slobode,

pišem slobodi himnu.

Kuga dvadeset prvoga vijeka,

poslala nam poruku anonimnu,

odvojila čovjeka od čovjeka.

 

Nenadano,

nad Zemljom se  nadvila.

Nevidljivom i strahotnom moći,

mnoge je pod maskama razotkrila.

Tako će sve na svoje mjesto doći.

 

Ja nisam sam,

bez ljubavi i kuće,

nit sam bez sunca na svojoj terasi.

Ne fali meni ni jelo ni piće,

ali fali nešto što mi kuću krasi

 

Zar da živim

zavaljen u fotelji,

brojeći kako prolijeću dani,

pitajući se gdje su prijatelji.

Zatvoren pred nevidljivom nemani.

 

Kad izigramo

njeno povjerelje,

ne može to da se zanemari

i prirodu kadakad izda strpljenje, 

pa zna da kazni i da ošamari

 

.

 

 

NAŠA ZEMLJA JE MAJKA NAPAĆENA

 

Nemilosrdno ovaj pohlepni svijet

zbog profitiranja zlo sjeme sije

ne može Zemlja i zemlja podnijet,

pretovarenoj, ni njoj lako nije.

 

Pravimo zastor suncu i mjesecu

namjerno ne damo zori da svane.

Nikad ne mislimo na svoju djecu

bez stida krademo njihove dane.

 

Naša Zemlja je majka napaćena,

rijeka na izvoru zamućena,

što je tako ne treba da nas čudi

 

Umiru ptice u letu sa pjesmom,

sve zadrijemalo, zaspalo nesnom,

a ljudi se prave gluvi i ludi

 

*** 

 

Pčela umire u letu sa cvijeta.

Proživljavam i moja snaga se gasi,

u očajanju me obuzima sjeta

bih a ne mogu nikako da je spasim.

 

Sa njenim nestajanjem nije nam dobro,

na planeti će biti sve više smrti,

izgubićemo more i nebo modro.

Zbog njenog umiranja život mi drhti.

 

Ništa više ne može da me začudi,

truju se pčele, ptice, ribe i ljudi.

Znam svakog dana ću gledati reprizu.

 

Prvo sa pčelama umire cvijeće,

a za njim nestaje svako živo biće.

Nastavimo li, kraj će nam biti blizu

.               ***

 

Kad bih ovaj život mogao proći,

u drugom bih živio sa pticama,

dalje od ljudi, negdje u samoći,

s´ njima bih letio besanicama.

 

Ptice su me zorom pjesmom budile

i uspavljivale sledeće noći.

Uvijek su tu negdje blizu bile

i kad nisu, znao sam da će doći.

 

One se jedino nisu durile.

Nikada me nisu iznevjerile.

Ptice su znale kako da me umire.

 

Dolijetale su čim svane zora,

svirale bluz i džez  ispod prozora.

Ptičja muzika nikad ne umire.