Ostani kod kuće, ostani doma! - Zorislav Vidaković

Zorislav Vidaković – Rođen u Brođancima 1949. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završio u Osijeku kao i peti stupanj telekomunikacija. Živi u Osijeku.

Piše od rane mladosti, tiskane su mu pjesme u 56 zajedničkih zbirki i  zbornika. Tiskao 5  samostalnih zbirki: «Moj Osijek tone u noć» , «Mačak Prkonjica», «Tražeći istinu», «Šokački divani» s CDom( na dijalektu čita cijelu knjigu). „Mačak Prkonjica 2 i DVD «Pjesme su moje sjeme crne grude» 

Pjesme objavljuje i na blogu: http//zorislav-pjesnik.blog.hr  „ Pjesme su moje sjeme crne grude“ te PJESME ZA DJECU Blog hr i na ostalim blogovima (linkovi na blogu) Na facebook profilu na  ime Zorislav Vidaković, Napisan je i «Mačak Prkonjica 3», još dvije šokačke priče: «Baj´ Đuka iz fejsbuka» i Đuka u Beču i «JA I MOJA SJENA» poetska monodrama.

Sudjelovao na 26. susretu neprofesionalnih hrvatskih pisaca u Bjelovaru i Koprivnici i Lira Naiva 2012, 2013 i 2014, 2015, 2016. Sudjelovao u međunarodnoj manifestaciji „MORE NA DLANU“ više puta, uvršten u Antologiju Facebook pjesnika. Član je, društva pjesnika Antun Ivanošić Osijek, i još nekoliko pjesničkih udruga.

Od 2013.g. član  Hrvatskog društva književnjika za djecu i mlade /Klub prvih pisaca/ zahvaljujući Mačku Prkonjici.

 
KAD BIH UPOZNAO

 
 
Kada bih upoznao
najpoznatijeg glumca svijeta,

koji je govorio stihove najvećih poeta,

diljem ovog´

u mraku izgubljenog planeta;

Rekao bih mu,da glasno bih mu rekao;

Gospodine!

Ti što na daskama čvrsto stojiš.

Ti što si oživio svojim glasom i svojom gestom

stotinu likova:

I Hamleta, i Dunda Maroja, Romea,

I Đuku Begovića .

Ti što si govorio: Baudelearea, Lorcu i Jesenjina,

i našeg Ujevića.

Znam – svaki put im daješ snagu novu.

Pročitaj stihove pučanina

ili pučkog pjesnika; Kako nas zovu!

Prozbori glasno;

Stihove moje i mojih prijatelja.

Imaju snagu, ali im manjkaju krila!

Reci im glasno!

Prenesi im poruku od nas!

Reci im, zašto se tuga u pjesnika udomila.

Vjeruj mi; Svaki onaj tko sluša

shvatit će;

Ono iskonsko, nepatvoreno i sveto,

sačuvala je pjesnikova duša.

Reci svima!!!

Istina se skrila!!!

Laž smo obukli u bijelo

i ona se u gnijezdo istine udomila.

Upotrijebi svu svoju snagu

i nadahnuće,

jer već je prilično kasno;

Spušta se teški mrak,

a mi još uvijek

opijeni ljepotom izlaska sunca

proslavljamo svanuće…

IZ GORSKOG VRELA

Iz gorskog vrela

visoko u planini

potekla je pjesma,

žuboreći stihove davnog pjesnika,

govoreći mudrosti sina Davidovog,

a ptice su nebeske

pjev glazbom pratile

i rađala se pjesma nad pjesmama.

Vjetar je šumorio lišćem

stabala stoljetnih

i stapao stihove svoje žuborom potoka!

Iz grobova davnih

zemlja je dahnula

strofe pjesnika zaboravljenih

i one poletješe u nebeske visine,

preoblikovaše se u kapi

i kišom zamrmoriše.

I vrela se nova otvoriše!

Rijeka je pjesmom ispunjena

pjevala moru,

cilju svojem potonjem,

svega živog izvoru.

Bližeći se ušću

pjesma je bivala jača

i preko velike stijene

pretvarala se u veličanstven slap,

u simfoniju

i svaka pjesma je bila tek jedna kap.

Zaglušnom bukom,

bunt svih pjesnika govoriše:

i vrela, i vjetrovi, i kiše,

i stoljetna stabla

koje oluja njiše.

I ptice nebeske

u sveopći pjev se uklopiše.

I vrisak se pjesme ote

u samo stvaranje dana.

 …Pjesmom se natopiše plodna polja,

a pjesme razbite

u biserne kapi,

bojama se duginim obojiše,

pod prvim zracima

tek rođenog sunca

i livade se rosom srebrnom orosiše.

Život se rodi iz riječi

i cvijetovi se prvi otvoriše.

SNIJEGOM POKRIVENI GROBOVI

I opet je kasni snijeg

prekrio sivilo grada,

i one brojne postojbine vječne

ljudi izgubljenih nada.

Ljudi zaboravljenih ideala

i onih u čije se ideale zaklinjemo i sada.

Sve je hladno i nekako idilično

ispod pokrivača bijela

koji je pokrio sivilo mramora,

i svi su jednako bijeli,

i u svim humcima su tijela!

Tek jedan trag u snijegu,

na humku žuto treperi svijeća

i žena u crnom;

Vezuje ih puno stvari

kojih se u suzama sjeća.

I duša ju boli dok moli

jer zna;

Dolaze vremena

kad će početi mahati s njima,

jer četverogodišnja je mijena?

Izvlačit će ih iz zaborava

kad i kako kome štima.

I opet će poslužiti kao i onda

da bi netko ugrabio više,

a poslije će im donijeti vijenac

od cvijeća koje ne miriše!

Jedino ova bjelina

uredno i sve posprema,

i ne vide se razna znakovlja na humcima

kao da ne postoje,

kao da ih nema!?

Samo tih nekoliko hladnih dana

ne pravimo razlike među njima

i svi su jednako bijelo sivi,

i svi su jednako zaboravljeni,

a u srcima živih zima.

Ljudi koji su živi

u sivilu izgubljeni,

kunu se u vremena nova,

u neki život iz snova!?

I svi očekuju dan

nazvan «Američki san»!

A onda će opet mahati znakovljem

u ime novog boga

i svi će po svome tumačiti

porijeklo imena svoga.

Opet će žrtve pasti za tuđe ideale

i opet će pod humke veliki pospremiti male

za neka druga vremena

da bi se ugrabilo više

i odnosit će im vijence

od cvijeća koje ne miriše.